Bosno moja, pređi na drugoga.
Ovu su kletvu u našem zdravstvu shvatili kao uputstvo za rad.
Ako se ozbiljno razbolite, marš u Tursku ili marš u Evropsku uniju.
Ako ste neozbiljno bolesni, u tom vas slučaju tretiraju kao neugodu, dosadnjakovića, smora.
Najbolje da uopće niste bolesni. Ili da se pouzdate u božansko proviđenje.
E, sad, ne namjeravam moralisati, pošto je riječ ne o bolesti, nego o novcu. Ako biste primjetili da je sve što se tiče novca nemoralno, priznati ću, u pravu ste.
Malehna Ivana ne razumije ništa od svega što sam napisao, ne zna o moralu, ni o zdravstvu, ni o novcu, ni o božanskom proviđenju. Istina, ne zna ni o bolesti.
Ne mogu isprati ukus gorčine iz usta. Sažaljenje i gnjev zbog osujećenosti, nekako čudno pomiješani, tjeraju me da psujem i prijetim stisnutom pesnicom zamišljenom protivniku. (Zapravo, znam ko je protivnik, mafijaši koje smo izabrali da vladaju nad nama)
Kako ne bih?
Gledam tv prilog o trogodišnjoj djevojčici. Priču o bolesti. Ne samo njenoj, nego i o karcinomu od kojeg boluje naše društvo. I… prisjećam se hiljada sličnih priča iz minulih godina. Svakodnevno Zeničani pune kutije za pomoć oboljelima. Na kutijama su druga lica, druga imena, a ja bih rekao da je riječ o istom licu i istom imenu.
Svi smo mi Ivana.
Dobri ljudi će prikupiti koliko god da je novaca potrebno za njeno liječenje.
Činili smo to ranije, i ubuduće ćemo.
Ali, ovaj karcinom od kojeg boluje naša jadna država ne možemo izliječiti, niti za mafijaše što je vode prikupiti dovoljno novaca. Veliki gospodari sa svinjskom glavom, njih nije moguće nahraniti, nikada im dosta novaca za masne dnevnice, izdvojeni boravak, armani odijela, jahte, nove vozne parkove, kabinete opremljene stilskim namještajem, animir dame, i, da ne nabrajam dalje, razumijemo se: njih ne bi nahranile ni sve kolonije nekadašnjeg britanskog carstva.
Trutovi se tove, žive kao bubreg u loju, šeću se naokolo poput medvjeda – zaštićenih medvjeda, dakako – a novaca za liječenje nema. Nema, pa nema.
Nema ni lovaca dovoljno drčnih da nas riješi nametnika.
Znate onog lovca što je izbavio Crvenkapicu?
E, na našu žalost, takvih ima samo u bajkama.
Na našu žalost vukovi zasjeli u parlamentima i predsjedništvima.
Zašto bi oni punili fondove solidarnosti? Neće im u tom slučaju dostajati love da napune svoje džepove. Jamu bez dna. Uostalom, uvijek se mogu pouzdati da će građani napuniti kutije. Dobar je to narod. Riješiti će ih uznemirujućeg dileme: kupiti novi blindirani automobil ili platiti liječenje bolesne djevojčice?
Nastavimo po starom. Nemojmo remetiti lagodne živote naših vođa suzama roditelja i osmijehom djeteta nesvjesnog da mu prijeti smrt. Možda im takvi prizori poremete probavu. Pa im prisjedne kavijar. Možda nas čak i tuže zbog nanošenja duševne boli. Ne daj Bože da ih uznemirimo tokom šopinga u Stambolu, dok ispijaju viski u vili na Dedinju, ili, još gore, dok se brčkaju u privatnom bazenu veličine stana prosječnog Bosanca.
Ne daj Bože…
Kad već spomenuh Boga, bilo bi lijepo da malko skrene pogled u Bosnu.
Neću reći, dao Bog, svi pocrkali, ali, zdravo, komunistički se nadam da će naši političari fasovati sve boleščure s kojima su živjeli i umirali naši sugrađani. I da im svi novci što su ih u posljednjih trideset godina napljačkali neće pomoći.
Male ruke pokreću svijet. Male ruke ga hrane. Male ruke će prikupiti, novčić po novčić, što je potrebno za Ivanino liječenje. Male ruke će, kad tad vladati svojim životima i životima njima dragih. Ruke daju, ruke uzimaju…
