Koliko nas je ostalo kod kuće i omogućilo da drugi odluče umjesto nas?Postoji jedna stvar koju često zaboravljamo kada govorimo o izborima. Vlast ne biraju samo oni koji izađu na izbore. Vlast, na određeni način, biraju i oni koji ostanu kod kuće.Svaki put kada kažemo: „Ma moj glas ništa ne mijenja“, zapravo smo napravili izbor. Odlučili smo da prepustimo drugima da odluče umjesto nas.U Travniku se godinama ponavlja ista priča. Ljudi su nezadovoljni, kritikuju vlast, govore da se ništa ne mijenja, da se ista imena vrte u krug, da se posao dobija preko veze, da institucije rade po stranačkim interesima. I onda dođu izbori, a dio tih nezadovoljnih građana ostane kod kuće.Tu nastaje paradoks.Oni koji su najglasniji kada treba kritikovati stanje često nisu najglasniji na biračkom mjestu. A organizovane političke strukture upravo na tome mogu graditi svoju dugogodišnju dominaciju. Ne mora većina građana biti zadovoljna da bi jedna politika ostala na vlasti. Dovoljno je da njeni birači budu disciplinovani, a da oni koji žele promjenu ostanu kod kuće.Zato izborna apstinencija nije neutralna.Kada ne izađemo, ne poništavamo svoj glas. Samo povećavamo težinu glasova onih koji su izašli.I zato pitanje pred svaki izborni dan ne bi trebalo biti samo: „Za koga ću glasati?“Pravo pitanje je: „Hoću li uopšte izaći i preuzeti odgovornost za odluku koja će se donositi u moje ime?“Jer odluke koje donesu izabrani ljudi neće pogoditi samo njihove glasače. Pogodit će sve nas. I one koji su glasali za njih, i one koji nisu glasali nikako.Možemo godinama govoriti da nam treba promjena. Možemo pričati o poštenijim institucijama, odgovornijoj vlasti, zapošljavanju bez stranačke knjižice i politici koja će služiti građanima. Ali sve to ostaje samo priča ako na dan izbora većina nezadovoljnih odluči ostati kod kuće.Demokratija nije savršena. Izbor nije uvijek jednostavan. Nekada nijedan kandidat nije ono što bismo željeli. Ali ostati kod kuće i poslije se žaliti što su drugi odlučili, nije rješenje.Ako želimo promjenu, moramo prvo pokazati da nam je stalo.Možda naš jedan glas neće promijeniti sve. Ali hiljade glasova ljudi koji razmišljaju isto mogu promijeniti rezultat.Zato se predstojeći izbori ne trebaju posmatrati samo kao borba političkih stranaka.Oni su i test građanske odgovornosti.Koliko nas je ostalo kod kuće i tako omogućilo da drugi odluče umjesto nas?Možda je upravo to pitanje na koje ovog puta moramo dati drugačiji odgovor.Izađimo. Glasajmo. Odlučimo sami. Jer ako ne odlučimo mi, odlučit će neko drugi, u naše ime.
Elvis Imočanin
