Betonski put me vodi kroz kapiju i uvodi u industrijsku zonu Golog Otoka. Ona je imala nekoliko veoma zanimljivih postrojenja. Drvna industrija je radila punom parom.
Drvo na Golom Otoku? Da, transportovano preko mora. Da, sa kopna. Da, sa Velebita. Ručno pravljeni namještaj nalazio je svoje kupce čak u dalekim Sjedinjenim Američkim Državama.
Kameni odjel je proizvodio možda i najbolje podne pločice u Jugoslaviji, koje i danas imaju neke od starijih objekata na području bivše Jugoslavije. Na obali se nalazilo i brodogradilište, koje je, u rano doba funkcionisanja zatvora, napravilo čak tri broda: „1. maj“, „13. maj“ i „25. maj“.
Sva ova industrija je vođena pod preduzećem imena „Velebit“ Rijeka, preduzećem koje je formirala UDB-a.
U vrhu industrijske zone nalazi se nekoliko parcela, korištenih za uzgajanje poljoprivrednih kultura. I tu je posljednji objekat tog dijela kompleksa.
Put me vodi kroz drvored. Svjedočenja govore da je Goli Otok zaista bio goli, bez ijednog jedinog stabla. Sve ono što danas raste po milosti Božijoj na ovom parčetu Zemaljske kugle imalo je svog „čuvara“, koji je stajao pored biljke i pravio joj hlad. Sa desne strane tog kržljavog drvoreda je jedan od dva platoa za sakupljanje kišnice.
„Karanteni“ i „Petrova rupa“
Dolazim do raskrsnice, na kojoj jedan put nastavlja ravno naprijed, a drugi skreće blago udesno. Gledajući Borinu kartu, prepoznajem da sam u blizini prve bitnije zgrade na Golom – „Karanteni“.
To je prizemna zgrada, izgrađena 1951. godine, dakle u ranom periodu Golog.
Služila je kao prijemno-otpusno odjeljenje, u kojem bi zatvorenici bili primani, upoznavani sa kućnim redom i pravilima ponašanja u zatvoru, posmatrani, procjenjivani po psiho-fizičkim sposobnostima, nakon čega bi zadužili zatvorsku uniformu sa tri slova na leđima „KPD“, dobijali svoj matični broj i bili upućivani na rad.
Uz „Karantenu“ se nalazila bolnica i za osuđenike i za stražare, u kojoj je i danas svjedok stari zahrđali rentgen-aparat. No, ono što me je zanimalo jeste, vjerovatno, najzloglasnija lokacija ranog perioda Golog – „Petrova rupa“. Našao sam je faktički u dvorištu „Karantene“.
To je, bukvalno, rupa, dubine osam, a širine 20 metara, u kojoj se, bezuspješno, pokušavao pronaći boksit. A onda se tu napravio zatvor unutar zatvora, za najveće državne neprijatelje, među kojima su bili ministri federalnih republika, generali, direktori fabrika, ambasadori, rukovodioci KPJ i drugi.
Bila je okružena sa dvjema kulama stražarama i obasjana reflektorima. U prvim mjesecima, u nju se silazilo ljestvama, a kasnije su zatvorenici sebi isklesali stepenište. Ime je dobila po Petru Komneniću, predsjedniku Skupštine NR Crne Gore, koji je njen prvi „stanovnik“.
Drugi naziv joj je „Manastir“. A na kartama prepoznatljiva kao „Kota 101“. Kasnije će biti zatrpana, ali su joj konture ostale očigledne. Kroz nju je, po evidencijama, prošlo 136 osoba. Bila je lokacija sa najvećim brojem smrtnosti, a razlozi su bili: iznurenost, bolest, mučenje i samoubistvo.
Odjel 102 je bio „rezervisan“ za najokorjelije zatvorenike
Put me dalje vodi pored velike hrpe podnih pločica, sve do Odjela 102. To je jedna od glavnih zgrada cijelog kompleksa. U njoj je smješten „zatvor u zatvoru“ sa 20 samica u prizemlju i 50 soba stacionara na spratu. „Stodvojka“ je bila rezervisana za najgore, najokorjelije zatvorenike.
Imali su pravo jedne jednosatne šetnje dnevno u krugu od 50 kvadratnih metara, bez prava na međusobnu komunikaciju. Ulazim u jednu od samica, a osjećaj tjeskobe prožima kroz tijelo. Sa desne strane je nešto nalik niskom drvenom stolu, što je ustvari krevet.
Nasuprot kreveta, dva-tri koraka, mokri je čvor. Iznad toga je uski mali prozor pola metra sa pola metra, na visini od tri metra. I to je to. Bez ikakvog kontakta sa vanjskim svijetom, baš kako opisuju zatvorenici.
Sjetih se Borine priče da svakog ljeta iz Njemačke dolazi jedan bivši zatvorenik, kojeg Boro preveze iz Lopra na Goli Otok, a ovaj očisti svoju ćeliju i tu boravi dvije sedmice. Živi tu, kuha tu, spava, „odradi“ svoje dvije sedmice i vrati se u Njemačku.
Iza „stodvojke“ je objekat bolnice koji nisam uspio obići zbog kratkoće vremena i daljeg plana obilaska. Stacionar na spratu se djelimično razlikuje od ćelija ispod. Jedan od detalja su vinas pločice na podu i malo komotnija soba, više nalik pravoj bolničkoj, ali bez prozora, osim onog iznad vrata. Također se jasno razlikuju sobe za medicinsko osoblje, koje su više civilne.
„Žice“ – jedan od glavnih dijelova zatvora
Iz Odjela 102 put vodi nizbrdo i dolazi do raskršća. Desno uzbrdo put nastavlja ka luci, gdje ću kasnije doći, a lijevo nizbrdo put vodi do jednog od glavnih dijelova zatvora – „Žice“.
„Žica“ je dobila ime po žici kojom je ograđena. U njoj su smješteni svi objekti važni za materijalno i tehničko funkcionisanje kompleksa zatvora. Na glavnom „trgu“ se nalaze ostaci fontane.
Ulazim u najbližu zgradu i s vrata prepoznajem da je to bila velika pekara. Zahrđale mašine za pravljenje tijesta i jufki zauzimaju sredinu prostorije obložene bijelim keramičkim pločicama. U ćošku, cijeli zid je izbušen rernama iz kojih je nekada izlazilo hiljade hljebova dnevno. U prostoriji pored su mesarske kuke, gdje se, očito, odlagalo meso.
Zgrada prekoputa je, uslovno rečeno, najduža na cijelom otoku i ima veliki broj istovrsnih prozora na spratu. Ulaskom u prizemlje jasno je o čemu se radi, i to po metalnoj ogradi koja vodi do pulta. To je kantina. Primala je 300 zatvorenika odjednom, ali više ni traga od ijednog stola, ijedne stolice. Sve je odneseno u staro gvožđe.
Pult je zanimljiv i, vjerovatno, najbolje očuvan dio kojeg sam do sada vidio, naročito sa unutrašnje strane. Građen je od materijala od kojeg su pravljenje one podne pločice kod „stodvojke“, ali u vidu velikih ploča. Udubljenja su mjesta gdje su stajale osobe koje su posluživale zatvorenike.
Na spratu, dugi hodnik, koliko je duga i zgrada. Iza je toalet i umivaona sa desetinama česmi. Sa desne strane hodnika, cijelom dužinom, pričvršćene su vješalice, a sa lijeve su sobe sa izuzetno dobro očuvanim parketom „riblja kost“. To su bile spavaone „kamenog odjela“, u koje je moglo stati 300 zatvorenika.
„Centar“ je bio mozak cijelog zatvorskog kompleksa
Ponovo sam na trgu. Na oko mala i neugledna kućica kraj stepenica koje vode prema još jednom paviljonu, čuveni je „Centar“. To je bio mozak cijelog zatvorskog kompleksa. U „Centru“ se vodila sva evidencija, čuvane matične knjige, dopremana, otpremana i cenzurisana pošta, vođena sva administracija i statistika zatvora.
Stepenice vode pored paviljona sa 500 mjesta do stadiona za mali fudbal i košarku zvanog „Mladost“, koji čak ima i tribine.
Vraćam se na trg i silazim do luke. Tu se nalaze dva najstarija objekta na otoku, a to su dva skladišta. Između njih ide makadamski put uzbrdo, put koji je bio poprište pomenutog dočeka na Golom otoku zvanog „topli zec“. On vodi do Karantine, ali i do onog raskršća prije skretanja za „Žicu“.
Sa lijeve strane prolazim pored zgrade koja se kolokvijalno zvala „Raportna zgrada“. U ranom periodu zatvora, ovdje su bili smješteni čuvari, kasnije je tu bila logistika i skladište, a u kasnom periodu, tu su se održavali sastanci između osuđenika i njihovih odgajatelja. Osuđenici su tu dolazili na raport, pa se zbog toga zgrada tako i zove.
Nijedna od građevina na Golom Otoku nije upisana u katastar
Putem se penjem ka trafo-stanici, odakle puca pogled na „Žicu“, dio „stodvojke“ i luku. Tek se odavde vidi veličina i važnost ovog dijela kompleksa, ali i razlog nepravilnog rasporeda zgrada – zbog kamenitog terena. Na uzvišenju prekoputa uočavam pravilno raspoređene hrpe kamenja. Tek uvidom na Google Earth, uočavam da je napisano „TITO“.
U povratku ka brodu, do čijeg polaska je ostalo još desetak minuta, a što nisam ni primijetio, razmišljam o sadašnjosti i budućnosti Golog Otoka i povezujem ga sa zeničkim „ka-pe domom“.
Boro mi reče da nijedna od 35 građevina, koliko ih ima na Otoku, nije ucrtana u katastar, niti je upisana u zemljišne knjige. Nijedna. Kaže mi da su dolazili ljudi sa aktovkama novca da kupe paviljon u „Žici“, pa i „Hotel“, ali pravno, nemaju šta i nemaju od koga to da kupe.
Zenički zatvor ima dužu historiju, možda ne toliko crnu kao Goli Otok, ali bez sumnje da je jedna od asocijacija na Zenicu. Zašto ne iskoristiti to, napraviti muzejsku postavku na samom ulazu u krug zatvora, izvući zanimljive predmete iz ostava, dijelove dosjea poznatijih i zanimljivijih zatvorenika?
Muzejska postavka Golog Otoka u objektu zvanom „Kino“
Svrhu te muzejske postavke na Golom Otoku ima objekat zvani „Kino“, možda i najočuvanija zgrada cijelog kompleksa. Tu se mogu vidjeti neki predmeti koji su prikupljeni po Otoku i smješteni na jednostavnu policu, od predmeta za privatnu upotrebu, preko radova zatvorenika do alata koje su koristili. Može se pogledati i film o historiji Golog Otoka, kojeg gledate na istim klupama kao i nekadašnji gledaoci.
U njemačkom gradu Erfurtu, 2011. godine, otvoren je Memorijalni i obrazovni centar „Andreasstrasse“, smješten u zatvoru koji je bio otvoren 1871. godine, a najpoznatiji je bio po zatvaranju političkih zatvorenika u doba Hladnog rata od strane Istočne Njemačke.
Iran je 2012. godine otvorio Muzej zatvora Al-Kasr, u kojem su robijali Ajatolah Homeini i Ali Hamnei.
Rusija je iznenadila sve kada je u zloglasnoj Lubjanki, sjedištu bivšeg KGB-a otvorila njegov muzej sa mnogo interesantnih eksponata, koji je veoma posjećen.
I naravno, tu je i čuveni Alkatraz u zaljevu San Franciska, u Sjedinjenim Američkim Državama, koji je sjecište svih ljubitelja ovog tematskog turizma.
Nadam se da će biti sluha pretvoriti i Goli Otok i zenički „KPD“ u respektabilne muzeje iz kojih se može napraviti sjajna turistička ponuda.
Na povratku u Lopar, Boro mi govori da se u sezoni nema gdje brod svezati.
Dovoljno mi je rekao.
