Ideja da posjetim Goli Otok rodila se jedne julske noći, iznad Freytag&Berndt karte Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, poklon mog prijatelja Harisa. Tražeći lijepu rutu za porodični godišnji odmor, koji bi uključivao i razgledanje, ali i morsku plažu, daleko od Makarske, sa sadržajima za djecu, moje Bakira i Safiju, izbor je, uz dogovor sa suprugom Velidom, rejon kvarnerskih otoka, tačnije na otok Rab.
Turistički vodič ima profesionalnu deformaciju da se razvodnjava u priči, poput kamena bačenog u mirnu vodu. Svugdje bi da stigne, na sve strane, istovremeno. Uprvši prstom na Rab, pogled nisam mogao da ne sklonim sa malog, skoro pa neprimijetnog komada Zemljine površine okružene vodom, preko kojeg je crnim slovima pisalo „Goli Otok“. To je to.
Na prijedlog da napravimo jednu sadržajnu reportažu, urednik portala Hronika.ba oduševljeno je dao pristanak, a ja sam se bacio na organizacijske pripreme.
Kako na Goli otok?
U potrazi za odgovorom na ovo pitanje naišao sam na gospodina Grgu. Izuzetno profesionalan, sa druge strane razgovora u aplikaciji WhatsApp, skoro svake minute, nakon mog postavljenog pitanja, poslao bi odgovor. Kasnije ću i razumjeti zašto. Dogovorili smo mjesto i vrijeme polaska, a ja sam se nastavio baviti istraživanjem Golog, koje će, naravno, samo zagrebati dugu, četrdesetjednogodišnju historiju ovog toponima.
U utorak, 17. septembra 2019. godine, u 09:50, ukrcavam se na katamaran „Grga“, u luci San Marino, u gradu Lopar na otoku Rabu, zajedno sa još 30-ak turista iz Njemačke. Upoznajem Grgu, kapetana i vlasnika plovila, čovjeka sa Raba, koji je među prvima počeo raditi turističke posjete Golom, davne 1989. godine, samo nekoliko mjeseci nakon njegovog službenog zatvaranja.
S njim je njegov pomoćnik Boro i čine sjajan tim. Boro mi govori da su do sada prevezli 29 „ibeovaca“ na Goli, ali turistički. Danas, pretpostavlja, nijednog nema među živima.
Govorim da sam iz Zenice. Naravno, odmah je upaljena lampica poveznice između Golog i Zenice – zatvor, koji se, čak i isto nazivao u kolokvijalnom rječniku – „ka-pe dom“.
Tura počinje u 10:00. Nakon tridesetak minuta dolazimo na južne obale malog, šumovitog otoka stjenovitih obala, zvanog Sveti Grgur. To je najsjeverniji zimzeleni otok Jadrana, na kojeg su stoljećima Rabljani dovodili ovce na ispašu.
Tek pažljivijim pogledom uočavam vještačke betonske građevine na samoj obali – mitraljeske bunkere, vješto kamuflirane postavljenim kamenjem na krovove, sa po četiri ili pet otvora, okrenutih prema obali. Izgrađeni su na isturenim pozicijama, rtovima i vizuelno pogodnim položajima, sa pravilom da je svaki u vidokrugu dva susjedna. Ukupno ih je 50 na cijelom otoku. Ovo je, u vrijeme bivše Jugoslavije, bila zona zabranjene plovidbe.
Brojni ostaci devastiranih objekata
Prilazeći luci Porat, u šumi uočavam ostatke devastiranih objekata. Dobijamo sat vremena za samostalan obilazak otoka. Šta je, ustvari, ovdje bilo?
Podataka o zatvoru na Svetom Grguru ima veoma malo. Nekoliko službenih rečenica govore o tome da je na otoku bio zatvor za žene od 1949. do 1988. godine, a da je u prvih devet godina njime prošlo 860 žena.
Pristavši u luku, uočljiv je ugostiteljski objekat koji spremno dočekuje turiste. U neposrednoj blizini luke, uočljiv je, kako na ploči stoji, „spomenik žrtvama totalitarnih režima“, podignut 2011. godine. Boro me upućuje da idem stazom pravo u šumu. Svi objekti su napravljeni u nekoliko kaskada, obrasli gustom makijom i ogromnim stablima, skoro pa neuočljivi sa obale.
Dočekuju me skeleti prizemnih objekata u kojima su bili smještene zatvorenice. Na drugoj kaskadi nailazim na velike hale sa obje strane staze. Krovovi su propali, prozori izvaljeni, iz zidova počupani kablovi. Devastacija je pospješila propadanje i uticaj surovog vremena u zimskim mjesecima.
Na posljednjoj kaskadi se nalazi velika zgrada, u koju sam ušao sa stražnje strane. U prizemlju je uočljiv prostor kuhinje sa četiri zidane peći i korito sa česmom za vodu. Hodajući po cijelom objektu, gazim po ovčijim brabonjcima, koje su ovdje našle utočište tokom oluja i bura.
Na jednoj hrpi su ostaci elemenata željeznih okvirova za krevete, potpuno zahrđali.
Lovište za jelene i iznenadna pojava delfina
U posljednje vrijeme, otok je lovište za jelene koji su već toliko navikli na ljude da jedu iz ruke.
Nakon jednog sata boravka na Svetom Grguru, isplovljavamo iz Porata. Udaljavajući se, uočavam veliku, očito vještačku plohu u brdu iznad prostora zatvora i, u nekoliko linija, poredano kamenje. O prvom ću saznati šta je, ali na Golom Otoku, a o drugom, malo kasnije, detaljno pregledavši otok pomoću programa Google Earth.
Prvo je primitivni način za sakupljanje kišnice, a drugo je veliki natpis kojeg ću naći i na Golom Otoku – TITO.
Brod je uzeo azimuth ka Golom Otoku, koji se pojavio iza jedne strme stijene Svetog Grgura. Ova, sjeveroistočna strana, potpuno je različita od one jutrošnje, jugozapadne. Stjenovita obala, neprohodne, skoro pa alpinističke smjeri da bi izašli na obalu, mitraljeska gnijezda istog dizajna i rasporeda. No, nakon nekoliko minuta, pažnju nam zaokupljuju ljepši prizori. Boro me pozva na pramac i reče mi da pripremim kameru. Pitam ga zbog čega, kaže „Vidjet ćeš“.
Odjednom, iz dubina, pojavljuju se prvo male crne, a onda velike sive duguljaste mrlje – delfini. Radosnim plesom izazivaju oduševljenje putnika na palubi. Grgo mi govori kako, ipak, nisu raspoloženi za druženje, jer su, po ponašanju, pronašli jato riba, kojim se goste. Ostavljamo ih i nastavljamo plovidbu ka Golom.
Na Golom Otoku boravilo oko 16.000 zatvorenika
Prilazimo luci. Boro mi dobacuje „Gledaj, Boga ti, nekad su ovdje dolazili besplatno, a ti sad plaćaš da dođeš.“ Horizont polahko ispunjavaju jednostavne, kameno-betonske građevine koje okružuju luku. Prije pristajanja, Boro me upućuje na šta da obratim pažnju tokom samostalnog dvosatnog boravka na Golom. Nemam vodiča, nego se oslanjam na svoju pripremu i snalaženje u prostoru.
Konačno pristajemo. Kakav li je osjećaj imao svaki od 16.000 zatvorenika, koliko ih je, po službenim podacima Uprave državne bezbjednosti (UDB-e) Jugoslavije došlo i prošlo Golim Otokom? Po njihovim svjedočenjima, dolazili su posebnim zatvorskim brodom Punat, sa lukom Bakar kod Rijeke kao lukom isplovljavanja.
Prva grupa od 1.200 zatvorenika 9. jula 1949. godine pristala je nedaleko od obale, na koju su bukvalno izbačeni, jer nije bilo izgrađene luke. Bili su smješteni u 14 baraka koje su bile pripremljene za njih, na potpuno pustom i nenaseljenom otoku. Kasnije se uspostavio jedan način „tradicionalnog“ dočeka svake naredne grupe na Golom Otoku, zvan „topli zec“. Zatvorenici, koji su trenutno na Golom, formiraju špalir, kroz koji mora proći svaki član nove grupe. Prolazeći, dobija udarce, uvrede, pljuvanje.
Ko su, ustvari, bili ti ljudi? Da bih vam odgovorio na to pitanje, moram vas vratiti na skoro godinu dana prije iskrcavanja (ili bolje rečeno izbacivanja) prve grupe na Goli Otok i ubaciti u društveno-političku zbilju i tokove. Višemjesečna zategnutost odnosa između Federativne narodne republike Jugoslavije i Saveza sovjetskih socijalističkih republika kulminirala je posljednjeg dana Drugog zasjedanja Informativnog biroa komunističkih i radničkih partija, 28. juna 1948. godine u Bukureštu, u Rumuniji.
Nekoliko varijanti o ideji nastanka Golog Otoka
Ovo tijelo pod direktnom Staljinovom i sovjetskom kontrolom, poznatije kao Informbiro, optužilo je jugoslovensko komunističko vodstvo, na čelu sa maršalom Josipom Brozom Titom, da odstupa od osnovnih principa marksizma-lenjinizma, da ima neprijateljsku politiku prema SSSR-u i sovjetskoj komunističkoj partiji, da nema demokratičnost u radu KPJ, te da se ona vodi politikom nacionalizma, a ne internacionalizma, što bi moralo da se promijeni smjenom rukovodstva.
Uprkos tome što KPJ nije imala svoju delegaciju u Bukureštu, vijesti su se munjevitom brzinom proširile, ne samo po „crvenom“, nego i ostalim dijelovima svijeta. Osamdeset komunističkih i radničkih partija širom svijeta okrenulo je leđa Titu, istovremeno kad i sa Zapadom. Time je Jugoslavija ostala sama, u borbi sa unutrašnjom izdajom, ali i prijetnjom sa granica zemalja Istočnog bloka, pod direktnim uticajem SSSR-a, Mađarske, Rumunije, Bugarske i Albanije.
Da bi očistio redove KPJ, Tito organizuje izjašnjavanje o Rezoluciji Informbiroa. Oni, koji su potpisali vjernost Staljinu, SSSR-u i Rezoluciji, prozvani su „i-be-ovci“ i postali su državni neprijatelji broj 1. Za njih je bio pripremljen Goli Otok.
Varijanti o tome ko je prvi došao na ideju da upravo ovdje smjesti državne neprijatelje zbog pogrešnog izbora između Tita i Staljina ima nekoliko, no najčešće se govori o vrhu UDB-e, a to su šef saveznih unutrašnjih poslova, Aleksandar Leka Ranković, šef UDB-e Hrvatske, Stevo Krajačić, najbliži Titov saradnik, Edvard Kardelj, te, po nekim svjedočenjima, pisac Miroslav Krleža.
