Kada iza sebe imate više godina životnog i radnog iskustva i kada se osvrnete na to, dođe trenutak kada se pitate Da li bih bila isto da imam više života?
Život posvetiti shvatanju čovjeka, života i ljudskog društva, shvatanju zakonitosti rasta i razvoja male djece i one nešto starije je odraz koji svaka učiteljica/nastavnica/odgajateljica vidi u ogledalu zvanom učitelj/ica – zanimanje moći.
Moje zanimanje hrani i iscrpljuje, zanimanje koje je kroz historiju imalo padove i uzlete, ali morate se složiti da ne bi bilo svijeta da nije našeg zanimanja. Sva zanimanja i profesije su nastale zahvaljujući našem zanimanju. Sve što je ljudska ruka stvorila neko je morao naučiti je da stvara. Moje zanimanje ima najveću lupu kroz koju ga posmatraju svi i konstantno je izloženo sudu javnosti. Ocjenjuju ga djeca/učenici, roditelji, kolegice i kolege, menadžment, ministarstvo… Pa, ko može izdržati toliko kada još i „kofer ličnog života“ moramo ostaviti pred vratima vrtića ili škole.
Mi ne trebamo jedan dan u godini kada nam sa nekoj sličicom vesele učiteljice i table iza stoji tekst „Sretan dan učitelja“. Ne trebamo „hljeba i igara“ koje nam se prirede sa muzikom upitne vrijednosti. Ne trebamo naša ministrstva obrazovanja koja nas se sjete samo kada su u pitanje neke obaveze, a nas koji radimo u predškolskim ustanovama gotov nikako. Ne trebamo menadžmente koji formu stavljaju ispred suštine.
Bez obzira na sve, mi imamo moć, naše zanimanje ima moć. Za Webera, najistaknutijeg predstavnika teorije moći, moć je vjerovatnoća da se nametne snaga volje u jednom društvenom odnosu uprkos otporu. Iskoristimo svoju moć, ne samo u učionici, nego i u društvu. Odgajajmo društvo (koje je u velikoj krizi) svojim stručnim autoritetom, svojim kompetencijama, svojom predanošću, svojim profesionalizmom… i onda će svi dani biti naši.
Završit ću riječima: „Šta za čovjeka može biti vrednije nego ono što ga čini čovjekom.“ (I.F.)
I da, moj odgovor na pitanje sa početka teksta je: „Da, bila bih.“
