Ako je ikada postojala sumnja u to koliko je Stranka demokratske akcije (SDA) spremna žrtvovati budućnost Srednjobosanskog kantona radi par fotelja, raspršena je najavom nastavka braka iz interesa s HDZ-om. Dok iz stranačkih centrala stižu ushićena saopštenja o „odbrani bošnjačkog dostojanstva“, stvarna slika na terenu govori o potpunom moralnom i političkom bankrotu.Ne tako davno, Dragan Čović je sa ciničnim osmijehom poručio da je „sa SDA bilo lakše“. I zaista, iz njegove perspektive, kako i ne bi bilo? Teško je zamisliti koalicijskog partnera koji je popustljiviji, kompromitovaniji i spremniji na trgovinu vitalnim interesima građana od SDA u SBK. SDA godinama mirno posmatra i odobrava pretvaranje Srednjobosanskog kantona u privatni feud HDZ-a.
Dok se poljoprivreda raspada, a pošteni seljak i radnik jedva spajaju kraj s krajem, budžetske pare teku u potocima – ali ne u razvoj privrede i stvaranje novih radnih mjesta. Umjesto u proizvodnju, novac se sliva na račune stranačkih udruženja, podobnih nevladinih organizacija i medijskih projekata poput RTV Herceg-Bosne. Dok se po kantonu kače nove zastave Herceg-Bosne na svakoj banderi, a iz kantonalne kase bezbrižno finansiraju manifestacije poput one u Bleiburgu, SDA funkcioneri mudro ćute. Glavu su sagnuli u budžetske jasle, uvjereni da je dovoljno pred izbore pustiti par patetičnih parola o patriotizmu.
I to je ta velika „pobjeda“ Tahira Lende i njegovih poslušnika. Pobjeda u kojoj je SBK prikovan za samo dno po razvijenosti u cijeloj Bosni i Hercegovini. Pobjeda u kojoj se umjesto novih fabrika i savremenih škola slave aparthejd projekti “dvije škole pod jednim krovom”, kao i kupovina i potraga za onom čuvenom, presudnom „dvadesetom rukom“ u Skupštini – rukom koja treba zapečatiti novu četverogodišnju agoniju.
Ovo nije nikakva pobjeda, već tragični poraz svih onih koji u ovom kantonu pokušavaju pošteno živjeti od svog rada. Dok „lendići“ po kantonu namještaju svoje rođake i stranačke pione po upravnim odborima, stotine mladih porodica pakuju kofere. Autobuske stanice u Travniku, Jajcu i Vitezu jedine bilježe konstantan rast – rast izvoza naše mladosti i pameti, koju je ova “zeleno-kockasta” vlast trajno otjerala.
Pred nama su još četiri godine u kojima ćemo gledati reprizu istog mučnog filma. SBK ostaje podijeljen, zapušten i obezglavljen, dok vladajući dvojac zadovoljno trlja ruke. Jad, bijeda i žalost nisu više samo osjećaji – u Srednjobosanskom kantonu to je postao zvanični program rada SDA i HDZ-a.
