Navršilo se 18 godina od kako je prestalo da kuca srce velikog ratnika, vojskovođe, heroja Oslobodilačko-odbrambenog rata, generala Mehmeda Alagića, piše radiosarajevo.ba

 

Ispraćen s uvredama, ponižavan, proganjan, ili, kako je zapisao Sead Omeragić, “ostavljen gotovo sam”, legendarni Krajišnik, komandant Trećeg i Sedmog korpusa Armije RBiH, jedan od najslavnijih bosanskih generala i prvi poslijeratni načelnik Sanskog Mosta, preselio je na bolji svijet 7. marta 2003. godine.

Srce puklo od tuge

Bio je general koji je oslobađao Bosnu. Historija će ga pamtiti po herojskim akcijama na Vlašiću, te po oslobađanju Kupresa, Donjeg Vakufa i rodnog Sanskog Mosta.

General Alagić komandovao je jedinicama Armije R BiH koje su u ljeto 1995. godine stigle nadomak Prijedora i Banja Luke, gdje su zaustavljene pod pritiskom međunarodne zajednice.

Mehmed Alagić je rođen u selu Fajtovcima, općina Sanski Most, 8. jula 1947. godine od majke Fermane Cerić i oca Redže.

Nakon školovanja i dugogodišnjeg službovanja u JNA, po izbijanju agresije na BiH našao se u sastavu 17. krajiške brigade kada ustrojava vojsku i postaje komandant Operativne grupe (OG) Bosanska krajina u Travniku.

Nakon kratkog vremena postaje komandant 3. Korpusa Armije RBiH. Na toj dužnosti ostaje kratko jer upravo na njegovu inicijativu dolazi do formiranja 7. korpusa Armije BiH. Postaje komandant 7. Korpusa ARBiH, gdje biva unaprijeđen u čin generala Armije Republike Bosne i Hercegovine, prenosi Historija.ba.

Alagić je, uz generala Atifa Dudakovića – koji danas, jednako sam kao i njegov “zemljak” iz Krajine bije svoju posljednju bitku, onu za istinu – prvi koji je od jednoga Korpusa napravio zaokruženu cjelinu.

Prošlo je 18 godina od smrti legendarnog generala Mehmeda Alagića

Skupa s nekoliko krajiških komandanata (prije svega, Fikretom Ćuskićem, Sakibom Mahmuljinom, Asimom Koričićem, Rasimom Imamovićem), general Alagić je “pozajmio” nekoliko brigada iz već postojećih Korpusa, i uz jezgro, 17. krajišku, oformio nekoliko novih.

-Korpus je ubrzo dobio naziv ‘krajiški’, mada u njemu Krajišnici, po broju, nisu dominirali. Ali, dominirala je ogromna želja Mehmeda Alagića, Ćuskića, i svih drugih Krajišnika da se krene prema Krajini”, ostat će zabilježeno.

Poslije rata, na vlastiti zahtjev, biva demobiliziran i penzionisan, te se prihvaća dužnosti prvog poslijeratnog gradonačelnika Općine Sanski Most. Sanski Most pod Alagićem postaje utočište za sve prognane Bošnjake iz 51. općine BiH.

General Alagić umro je samo nekoliko dana prije nego je u Haagu trebala biti održana predstatusna konferencija o njegovom slučaju. Uhapšen je u Sanskom Mostu i, prema nekim svjedočenjima, odveden u pidžami, iako bi se, da je pozvan, sigurno dobrovoljno predao da brani svoju i vojničku čast antifašističke Armije RBiH.

-General Alagić nije umro od srca, nego od nepravde. –  rekao je rahmetli Alija Izetbegović.

Dženaza mu je klanjana u rodnim Fajtovcima pred 20.000 ljudi koji su došli iz cijele BiH i brojnih evropskih zemalja i Amerike. Ukopan je u mezarju Fajtovačke džamije.

Umjesto da, po običajima, pita vjernike da li mu “halale”, pisao je tadašnji Ljiljan, tadašnji reis Mustafa Cerić, naravno, nije mogao upitati generala Alagića, ali mogao je izustiti:

“Halališ li im”?

“Halališ li im”?

 

Ležao je mrtav General

Uz mnogo emocija generala Alagića se, prošle godine, u povodu 17. godišnjice smrti – prisjetio njegov sugrađanin, logoraš Nihad Ključanin, čovjek koji je proveo 496 dana u pet srpskih logora. Nihad je, inače, brat književnika, rahmetli Zilhada Ključanina.

-Ondašnjeg sedmog marta u predvečerje zove me moj Zilhad. “Slušaj, sad su me zvali iz Avaza, kažu da su dobili vijest da je umro general Alagić. Provjeri i javi”. Danas ,17 godina kasnije ne znam ni koga sam nazvao kako bi provjerio, ali znam da sam krenuo prema Domu zdravlja. Mnogo se ljudi našlo pred ulazom u Hitnu pomoć, njihova lica govorila su da je vijest tačna. Javljam bratu: “Da, tačno je”. Zilhad je došao na dženazu, otišli smo do Kamengrada, do tamošnje džamije, pravo u mejithanu. Tamo je ležao mrtav General. Zilhad sa jedne, ja s druge strane. Stojimo, učimo Fatihu, a odmah nekako istovremeno kažemo: “Vidi kako je nasmijan”. Da, General je na onaj svijet otišao nasmijan. Od tada znam da neki ljudi mogu i nasmijani otići na onaj svijet”, naveo je Ključanin.

Na Generalov mezar, kaže, odavno ne ide kada idu svi:

“Bojim se da me ne bi dočekao nasmijan Generalov lik”.

 

(historija.ba/radiosarajevo.ba)