Zijad Čaber penzionisani brigadir Armije Republike Bosne i Hercgovine, bio je prvi komandant Štaba TO Travnik i komandanta 312. Slavne brigade, te visoki oficir 7. Korpusa Armije R BiH. Bio je komandant Štava TO prije početka agresije na BiH i na samom početku rata na ovim prostorima. Tri decenije kasnije prisjetio je situacije prije početka agresije, prvog napada na područje općine Travnik i razvoja Armije R BiH.
hronika.ba: Hoćete li nam objaniit kakava je bila politička i bezbjedonosna situacija početkom 1992. godine, odvijanje referenduma, proglašenje nezavinosti i sam početak agresije na našu državu?
Zijad Čaber: Počet ću od trenutka kada je Generalštab bivše JNA donio odluku da se svo naoružanje tadašnje Teritorijalne odbrane (TO) stavi pod kontrolu bivše JNA, da se stavi u njihove magazine. To je ljeto 1990. godine.Od tada počinju razni planovi koji imaju razna imena, a pošto sam je bio oficir JNA i bio na vrlo visokim dužnostima u tom sastavu, ja sam vrlo brzo spoznao da se nešto vrlo čudno dešava i da oficiri Srbi imaju rezevru prema drugim nacionalnostima. Tako da sam ja napustio tu bivšu JNA u augustu 1991. godine. Vratio sam se kući u Travnik i odmah sam stupio u sastav Patriotske lige BiH,a tu su me angažovali vrh Stranke demokratske akcije (SDA), tadašnje općine i okruga Travnik.Pomagao sam ljudima koji su tada već radili na okupljanju ljudi, patriota koji su BiH smatrali jedinom domovinom i bilo je tu ljudi drugih nacija jer nisu samo Bošnjaci prihvatali ideju Bosne i Hercegovine kao svoje domovine. U međuvremenu ukazala se prilika da se imenuje komandant Štaba Teritorijalne odbrane Travnik (TO), tako da ljudi koji su tada bili u vrhu politike, koji su vodili grad su odlučili da rješenje za to bude u mom liku i da me imenuju za komandanta Štaba.Bilo je tu određenih problema, s obzirom da se tražila saglasnost od Republičkog štaba TO, a JNA je još uvijek imala svoje ljude u Republičkom štabu TO u Sarajevu. Ja sam na tu dužnost imenovan 3. oktobra i tada moja mala saznanja kroz djelovanja u Patriotskoj ligi BiH dolaze do većeg izražaja jer sam želio da snimim vojno – bezbjedonosnu situaciju u općini Travnik i općenito u BiH. Situacija nije bila nimalo dobra iz razloga što su naoružanje TO oduzeli.
hronika.ba: Da li je Štab TO kojim ste vi komandovali raspolagao određenim količinama naoružanja?
Zijad Čaber: Nažalost, mi smo bili totalno goloruki.Imali smo znanje, imali smo umjeće, vještine,a naoružanje je tada bilo pod kontrolom bivše JNA koja je imala sjedište ovdje u kasarni u Travniku. Ja sam odlazio često kod podpukovnika Jovanovića, tako se zvao, moleći ga da mi da jedan broj pušaka radi obezbeđenja. Međutim, bio je kategoričan, ne dolazi u obzir, ništa se nije moglo uzeti, a to je bilo naše.To je bilo naoružanje građana i radnika općine Travnik i šire. Tako da nismo bili naoružani, nismo imali opremu, nismo imali ništa. Imali smo znanje, volju, htjenje i patriotizam. Patriotizam! U nama je u to vrijeme rastao strašno veliki patriotizam. Sjećam se, u to vrijeme mi smo sarađujući sa ljudima koji su bili vezani za unutrašnje obezbjeđenje objekta JNA u Slimenima, plaćali, kupovali da uđemo i uzmemo poneku pušku. U to vrijeme ljudi su prodavali imovinu da bi kupili pušku.
hronika.ba: Jedina legalna formacija u to doba na području općine Travnik bila je policija jer jeu to doba bio reaktiviran i rezervni sastav policije. Kakva je saradnja bila sa tim jedinicama?
Zijad Čaber: Sva sreća pa smo u istoj zgradi, objektu bili ja kao komandant Štaba TO i Asim Fazlić,koji je u to doba bio načelnik Stanice javne bezbjednosti Travnik.Naša saradnja je bila odlična. Oni su bili naoružano, ne dovoljno i bili su legalna formacija je koja trebala da zaštiti građane.Općina Travnik nije imala veliki broj ljudi kada je policija u pitanju jer su imala tzv. Isturena odjeljenja u Han Biloj, Mehuriću, Turbetu. Međutim, sve to malo u odnosuna ono što nas je okružilo, kada je u pitanju JNA i paravojne formacije koje su se izmjestile na dominantne kote iznad Travnika, Vlašić i Komar.
hronika.ba: Koji je bio prelomni trenutak da se krene javno sa formiranjem jedinica i naoružavanjem na području Travniku?
Zijad Čaber: Sva dešavanja, politička previraja, skupštinska zasjedanja u Skupštini R BiH u Sarajevu, kada je ratni zločinac Karadžić rekao ono što je rekao, sve je to ukazivalo da se ljudi čuvaju, a to je značilo organizovanje uličnih, mahalskih, seoskih straža. Mi smo se organizovali i ako je u selu bila jedna ili dvije puške ili pištolj ljudi su bili organizovani i na smjenu čuvali selo, mahalu. Tako smo to radili. Kada smo osjetili da više ne možemo napuštati Travnik, kada smo vidjeli da su se uz bivšu JNA na Komaru našle i neke četničke formacije i na Vlašiću i na svim dominantnim objektima pod izgovorom nekih vojnih vježbi.Sve to bila šema nekih vojnih vježbi, ali sve se svodilo da plan iz Karađorđeva, Tuđman – Milošević, zaživi. Turbe je, prema tom planu pripadalo Republici Srpskoj i ovi drugi su imali neke svoje zacrtane teritorije,a nas nije bilo. Mi smo tada morali procjeniti situaciju,a moram vam reći da smo imali vrsne starješine u Štabu TO. Prije agresije i napada na Turbe, 20. aprila 1992. godine, mi smo imali Odluku Predsjedništva R BiH, da se rasfomiraju bivši štabovi TO, a da se formiraju novi štabovi Teritorijalne odbrane koji će biti pod komandom Republičkog štaba TO kojeg je imenovalo Predsjedništvo. To su bili naši ljudi, naše starješeine koje vole svoju domovinu BiH i žele u njoj da žive. U nezavisnoj BiH, s obzirom da smo 1. marta imali referendum o nezavisnosti.
Kada je donesena odluka da se sve vojne formacije objedine pod jednu komandu,a to su štabovi teritorijalne odbrane općina, okruga i na vrhu Republički štab TO i tu je dat jedan rok, od 8. do 15. aprila. Taj 15. april je bio krajnji rok i taj dan s sponje kao Dan Armije Republike BiH. Sve formacije su se stavile pod komandu Štaba TO u Travniku. Hrvatsko političko vodstvo imalo je u to vrijem svoje vojne formacije u vidu HOS-a i HVO to nije želio učiniti.
hronika.ba: Pomenuli ste napad na Turbe. Ko je sve učestvovao u odbrani kako se sve odvijalo?
Zijad Čaber: Sam početak agresije na području općine Travnik, 20. april, one formacije koje su prihvatile i ušle pod komandu Štaba TO su i zaustavile agresora i da budem precizan, skoro goloruki su zaustavili agresora. Agresor je imao sve od pištolja do aviona. Ko su ti ljudi koji su zaustavili agresor tog dana? Bili su to pripanici sastava policije iz Turbeta i Travnika i Han Bile. Iz dubine smo dobili pomoć iz Novog Travnika, Busovače i Zenice. Napad je počeo 20. aprila oko 15,05 – 15,10 sati, ljudi su se vraćali sa posla iz Kombinata „Borac“, a oni su počeli da tuku sa Voćnjaka i Varošluka sa artiljerijom po Kazićima, po Runjićima i sa PAM-ovima baš po samom Turbetu, po autobusnoj stanici. Ljudi koji su bili naoružani sa 15 automatskih pušaka, 10 lovačkih pušaka. To su bili odvažni ljudi, policajci. Sreća je bila je da je pala noć. Mi smo s konsolidovali, došla je pomoć iz Travnika, bila je to jedinica Patriotske lige i Štaba TO, pomogao nam je i Odred Han Bila. Konsolidovali smo se odbranili prošla je jedna noć, druga i polako su uspostavljene početne linije. Od tada počinje to uspostavljanje linije odbrane jer mi drugačije nismo mogli. Nismo mi tada mogli krenuti u neki kontra napad. Morali smo sačuvati linije jer „kapija srednje Bosne“ bilo je Turbe. Da su tu prošli, da su imali „ono“ , što nije red sad da kažem, mogli su prošetati do Sarajeva.
hronika.ba: Svjedoci smo tog teškog vremena. Šta je to kod agresora zakazalo pa nisu uspjeli da urade ono što su planirali?
Zijad Čaber: Prije nego što će krenuti brutalna agresija na BiH, mi smo imali određene razgovore sa starješinama bivše JNA gore u Boriku. Ja sam se čudio, ili što bi naš narod reko ibretio, kada oni kažu „prvo neka vaše „zelene beretke“ predaju naoružanje i svi vi da predate naoružanje i neće biti problema da zajedno živimo u Turbetu. I sad hajde ti nešto predaj kada nemaš.To je nama ovako bilo malo smješno. Pitaš se da li su toliko bezobrazni jer znamo da to što smo imali je bilo smješno.
hronika.ba: Znamo kako je kasnije teklo formiranje brigada, operativnih grupa, korpusa u Armiji Republike BiH. Možete li nam napraviti jednu paralelu 1992 – 1995. godina?
Zijad Čaber: Svaka godina je nosila određen teret i određeno breme. Taj ranac koji sam imao 1992. godine mi je bio težak, a prazan. Imao sam šljem koji me pritiskao, a nije me štitio. Te 1995. godine nije mi trebalo ništa, a imao sam sve! Međunarodna zajednica u vidu humanitarnih i raznih drugih organizaija, a sve su to bili obavještajci, su nas pratile. Čekali su da vide koliko možemo izdržati, mislili su da nećemo izdržati dugo. Jer kao što su dolazili kod nas, išli su na drugu i treću stranu. Jer 1993. godina je bila „godina džehenema u Travniku“, imali smo dva neprijatelja. Uslijedila je 1994. godina u smislu da nismo imali ovog drugog neprijatelja. Neće biti sa nama rame uz rame, ali neće biti ni protiv nas. Nismo mi ništa dobili sa strane i sve smo borbom uzeli, oteli i naoružavali se. Opremili smo se početkom 1995. godine. Taj početak 1995. godine je za na bio je kako kada sa magarca pređeš na rasnog arapskog konja. Bili smo jaki, snažni, parada duž cijele čaršije. Hiljade i hiljade boraca naoružanih do zuba paradiraju ponosno. Građani to pozdravljaju,a vide i čenici odozgo. I 1992. godine nekoliko pušaka, a1995. godine 24 hiljade boraca 7. Korpusa, svi naoružani, imamo artiljeriju i svu opremu.Tada je Generalštab donio odluku da se ide u oslobađanje teritorija, prije svega, da se ide u pomoć 5. Korpusu koji je bio u okruženju. Tako da smo mi uradili jednu ofanzivnu operaciju pod nazivom „Domet“,a kasnije je ona nazvana „Vlašićka operacija“. Ta operacija je odobrena, a mi smo izveli sve pripreme za tu operaciju u zimskim slovima i što se tiče bijelih maskirnih odjela, i paste protiv smrzavanja i krplji i naoružanja i opreme. Izmještanje jedinica, obuka, sve je bilo spremno za nešto što će biti oslobađanje ili stavljanje pod svoju kontrolu onog što je naše, a naša BiH.
hronika.ba: Da li bi se opet stavili na raspolaganje svojoj domovini?
Zijad Čaber:Ja sam optimista kada je u pitanju naš narod i naša omladina, općenito ljudi koji vole BiH su spremni da brane BiH za stolom. Što se tiče rata, veoma ružne slike imamo iz Ukrajine. Ovo je dovljno svima nama da ga što prije zaboravimo, da ode što dalje od nas i da se ovo što se dešava u Ukrajini što prije zaustavi.Da se zaustave stradanja. Da ti civili i djeca ne doživaljavaju ovo što doživljavaju.
hronika.ba: Hvala na razgovoru.
