piše: dr. sci. Maja Đurić
Pomalo „Konstraktovski“, sa namjerom da isprovociram i sebe i čitatelje, ulazim u veoma seriozan set pitanja: Iščezava li naučno promišljanje u BiH? Gdje smo sa visokim obrazovanjem u Bosni i Hercegovini? Gdje smo sa naukom i naučno-istraživačkim radom? Kome i zašto nije u cilju da više promoviše naučno-istraživački rad u Bosni i Hercegovini?
Pogled na medijski prostor Bosne i Hercegovine, od printanih do digitalnih medija ne predstavlja ništa više od miksa regionalnog i lokalnog haosa. Manje-više mnogi su se upecali u prostoru „digitalne pijace“ gdje svako razmjenjuje šta, kad i kako njemu odgovara, sa mješavinom nepismenih, polupismenih i rijetko pismenih persona.
Zaluđeni, zaslijepljeni u kolektivnoj frustraciji odvojili smo se od kritičkog promišljanja, tj. ne učimo mlađe naraštaje tome, čitamo sve manje sa razumijevanjem, ne analiziramo, ne promišljamo.
Zašto smo u tolikom haosu?
Zašto je svijet u tolikom haosu?
Ulazak u ovo pomalo filozofsko pitanje zahtijevalo bi objektiviziranje istine i sagledavanje situacije iz raznih uglova. Nekako se čini da nam je „komentar postao osnovno znanje“, a prenos „rekla-kazala“ sredstvo osnovnog informisanja.
Djeluje da smo se izgubili u istini. Personalnoj. Političkoj. Objektivnoj.
Zadatak nauke jeste upravo taj, da nas vrati, približi istini! Međutim, kada jednom društvu obezvrijediš, obeščastiš i marginaliziraš nauku, naučno-istraživački rad, smanjiš standarde i kriterije obrazovanja, samim tim ga odvojiš od istine. Budućim naraštajima iz generacije u generaciju ostavljamo društvo neznanja, nesposobno da kritički promišlja, racionalizira, objektivizira, te, u konačnici, razumije kako da podatak pretvori u informaciju, informaciju u znanje, a znanje u mudrost.
Dobra stvar nauke je ta da je istinita, vjerovali mi u to ili ne. Međutim, nije samo to dovoljno. Nije dovoljno u nauci samo biti u pravu, treba biti efektivan. I dok se mi još kao Bosna i Hercegovina koprcamo u tzv. zatočeništvu kulturne memorije, pogubljeni u identitetima, ideologijama i identifikacijama, globalizacijski trendovi redefinisali su sisteme obrazovanja. Naš sistem svakako zatrovan, osiromašio je mentalno, samim tim i naučno.
Nikako da shvatimo sljedeće: „mi živimo revoluciju koja mijenja naš način života, načine komunikacije, mišljenja i napretka“– kako voli istaknuti dr E. Gordon, emeritus na Sveučilištu Yale, emeritus psihologije i obrazovanja i osnivački direktor Instituta za urbano i manjinsko obrazovanje.
Nije dovoljno samo da djelujemo od prepisivanja redaka iz prošlosti, pravilnika, procedura, strategija i dokumenata koji se referiraju na to da su: „razvoj društva i poboljšanje kvaliteta života građana nezamislivi bez razvoja nauke i umjetnosti, odnosno naučnog i umjetničkog istraživanja.” Dokazano već kroz civilizacije- “I šta ćemo sada?”
O kojoj mi (objektivnoj) istini pričamo u sferi obrazovanja u BiH?
O toj da je sve manje studenata. O toj da postoji potencijalna pretnja da se ugase određeni studijski programi.
O toj da ne ispitujemo tržište rada određenih studijskih programa?!
O toj da ne zadovoljavamo standarde i smjernice Bolonjskog procesa kojeg smo prihvatili?!
O toj da ne vrednujemo naučnike?!
O toj da su nam studenti nezadovoljni?!
O toj da nam u konačnici ćuti i ovo malo intelektualnog kapitala kojeg imamo?
O toj da sebi ne kažemo istinu u lice! Nezadovolji smo svi, ubili smo društvenu svijest o obrazovanju.
Godine 2021., izdata je knjiga: “Gdje smo sa visokom obrazovanjem u BiH?”, naučna monografija kao preteča moje doktorske disertacije, ali koja je i rezultat godinama bavljenja projektnim menadžmentom i menadžmentom u obrazovanju kako u formalnom, tako i u neformalnom obrazovanju.
Knjiga je, u dijelovima istraživanja III ispitivana stuba sa po 10 entiteta u svakom, čini se nekako potvrdila onu čuvenu rečenicu Clausa Mosera, britanskog statističara koji je dao veliki doprinos akademskoj zajednici, a koji je kazao: “Obrazovanje je skupo, ali je neznanje još skuplje.”
Recimo ispitivanje polja nauke i naučno – istraživačkog rada u Bosni i Hercegovini rezultiralo je nefunkcionalnošću naučno-istraživačkog procesa.
Gdje se ogleda ta nefunkcionalnost?
Posebno osjetljivi dijelovi manifestuju se kod primjera dobre prakse u istraživanju, javnog angažmana naučnika, poticaja mobilnosti, naučno-istraživačkog rada vidljivog u reprezentativnim časopisima. Sljedeća važna karika, ako ne i jedna od presudnih, jeste nedovoljno izdvajanje finansijskih sredstava za nauku, podrška istraživačima i tretiranje struke od individualnog do kolektivnog pitanja.
Detektovano je da pojedini univerziteti imaju istraživačke centre u Bosni i Hercegovini, ali u sljedećem entitetu se vidi oskudica kvalitete.
Istraživanje je obuhvatilo 10 univerziteta i to, 7 na području FBiH, 2 na području RS i 1 na području Distrikta Brčko.
Od 10 univerziteta, 9 je državnih i 1 privatni. Nakon toga komparirane su kontrolne grupe univerziteta iz Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Odnos prema kontrolnim grupama nije značio ispitivanje njihovog stanja, nego utvrđivanje značajnih statističkih razlika unutar stubova, tj. entiteta prema stubovima.
Poređenja radi, ispitivani stub I “Bolonjski proces” utvrdio je značajna odstupanja entiteta koji se odnose na promovisanje atraktivnosti “Europskog prostora visokog obrazovanja” te razvoj doktorskih studija i sinergije između “Europskog prostora visokog obrazovanja” (EHEA) i “Europskog prostora istraživanja” (ERA) koji su u BiH detektovani u najnižem rangu u odnosu na zemlje regiona. Još jedna značajna opservacija statistički značajne razlike ogleda se jasno u organiziranju doktorskih studija.
Kod stuba II “Naučno-istraživački rad”, statistički značajne razlike pojavile su se u 6 ispitivanih entiteta, od njih 10.
Prevedeno, radilo se o područjima koja obuhvataju institucionalne propise, načela intelektualnog vlasništva, naučno-istraživačke centre, urede za međunarodnu saradnju, finansiranje istraživača, potporu u radu, dodatne naknade, publikovanje i izdavanje, mobilnost, itd.
U III stubu “Standardi i smjernice za osiguranje kvalitete prema EU standardima” statistički značajne razlike manifestirale su se u dijelovima usmjerenosti na studente, učenju i podučavanju, napretku i priznavanje prema načelima Lisabonske konvencije, kontinuiranom praćenju i periodičnoj reviziji programa, te uključivanju vanjskih stručnjaka u proces obrazovanja.
Generalno, nedostaje nam determinisanosti prema kvaliteti nauke, razmjeni studenata, EU projektima u sferi visokog obrazovanja, mobilnosti nastavnog osoblja, rasta i razvoja cjeloživotnog učenja, ispitivanju tržišta, itd.
Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine izdala je publikaciju istraživanja projekta “Harmonizacija sistema nauke u Bosni i Hercegovini”. Dokument sa rezultatima istraživanja je dostupan na webu (https://publications.anubih.ba/). Na istom se, također, može primjetiti disfunkcionalnost sistema.
Dakle, mnogo problema, za kojima slijede pitanja, a najvažnija, suštinska su: kada, ko i kako će nas “probuditi”?
Šta možemo da očekujemo, mi mladi istraživači u ovoj zemlji?
Da li je uvažena eminencija kvalitetnih, starijih profesora koji su posvetili dobar dio života nauci u Bosni i Hercegovini već premorena?
Kada i na koji način možemo očekivati reforme?
Zašto medijskom prostoru nije interesantno da se više piše i govori o mladim, talentovanim, uspješnim studentima, naučnicima u ovoj zemlji?
Ukoliko se uistinu ne pozabavimo ovim pitanjima, ostat ćemo i dalje na autonomnom i individualnom konceptu, tj. djelovanju pojedinaca, univerziteta koji “samo žele” da zadovolje forme akreditacije ili ličnih interesa, uljepšavajući svoje web stranice, umjesto da suštinski gradimo društvo znanja, promovišemo nauku i vrednujemo znanje.
S vremenom ćemo u potpunosti izgubiti intelektualni kapital Bosne i Hercegovine koji će tražiti bolje uslove rada i života “tamo negde”.
Mladi naraštaji Bosne i Hercegovine ostat će bez transfera novih znanja, metodologija, bez poticaja talenata. Ostat će dodatno “obrazovani” sadržajima društvenih mreža, umjesto da ih učimo da te iste platforme koriste za kvalitet sadržaja u cilju općeg i društvenog napretka u svom digitalnom odrastanju.
Treba da ih naučimo kako i koliko nauka, znanje može i treba da unaprijedi kvalitet u svakom aspektu života. Treba da ih naučimo kako da kroz nauku i znanje, u moru informacija koje se danas serviraju, razumiju način procesuiranja, prvenstveno u cilju emocionalnog i fizičkog zdravlja, a onda i donošenja odluka.
Nauka i znanje približava nas istini. Istina vrijednostima i kvaliteti života od ćelijske osnove. Otrgnuti smo sistemski od istine, zatrovani nepovjerenjem i frustracijama kao društvo. Važno je razvijati vještine kritičkog promišljanja, tako da možemo filtrirati informacije, upravljati pristrasnostima i učinkovitije komunicirati svoje ideje. Takav koncept njeguje lični i kolektivni rast i razvoj.
Zaboravljamo da je “obrazovanje temeljni ključ za ulazak u drugačiju budućnost” (Drayer i Vos), a naučno-istraživački rad sredstvo za postizanje tog cilja.
Ovo je pitanje kolektivne svijesti, treba da bude svojevrstan nivo “nacionalnog buđenja” u kojem je važno da obnovimo neiskorištene resurse, talente i ljudske potencijale, te usmjerimo kvalitet djelovanja kojim ćemo djeci i mladima vratiti povjerenje u obećanu budućnost ove zemlje. Obnavljanjem, a ne samo uslugom obrazovanja, vratiti znanju njegove temeljne vrijednosti i težiti ka kolektivnom ispunjenju.
Vizionarski koncept. Pitanje je: da li smo spremni?
piše: dr. sci. Maja Đurić
O autorici
dr. sci. Maja Đurić, predavač na Edukacijskm fakultetu, Univerziteta u Travniku, pozivni predavač na Univerzitetu u Sarajevu, predavač na seminarima Internacional Olimpyc Committee (IOC), eksterni saradnik na međunardnim projektima EU u oblasti visokog obrazovanja, saradnica je mnogim kompanijama polju „team building“ radionica i inovativnih rješenja za poboljšanje kvalitete poslovanja na polju projektnog menadžmenta, upravljanja promjenama i komunikacijom. Magistrirala je na polju poduzetničkog menadžmenta/marketinga, doktorirala u oblasti menadžmenta u obrazovanju. Proteklih nekoliko godina posvetila se istraživanju nauke i naučno-istraživačkog rada u BiH, Bolonjskog procesa i osiguranja kvalitete visokog obrazovanja u BiH. Do sada izdala tri knjige. Napisala je kritički osvrt o trenutnom stanju o nauci u BiH.
