FAŠIZAM UOPĆE Ja neprekidno naglašavam značaj ideologizacije jer neke vrijednosti koje postoje, neki sudovi, neki zakoni koji su ustanovljeni, pogotovo u društvenim znanostima, trajnog su karaktera. I ne možete jednostavno kada skinete zvijezdu ili polumjesec i zvijezdu sa toga, promijeniti suštinu, ako je suština kako treba. Ja mislim da je to jedna od najsnažnijih poruka ovog dijela izlaganja.
Također, neprekidno tragam za pojmovima i njihovim značenjem. Postoje pojmovi koji su izuzetno složeni, koji su u nekim sivim zonama, rekao bih i znanstvenim. Sjećam se predavanja prof. Zgodića na mom magistarskom studiju, koji važi “za vrlo teškog za čitati”, jer kada uzmete njegovu rečenicu, dužine dobrog pasusa, na samom kraju zaboravite šta je čovjek htio reći na početku. Ali, on je smislio jednu definiciju koja je meni bila smiješna na početku, zaista smiješna, jer se ne uklapa ni u šta. Kaže: “Nacija jest to što jest.” Kakva je to definicija. Definicija se sastoji od definiensa, definienduma, objašnjavate obim i sadržaj pojma. A zapravo, nacija se naprosto opire pojmovnom ograničavanju da ipak pokazuje sposobnost preživljavanja.
Braneći tu ideju šta je nacija, već najavljujete da će nacija uzvratiti udarac.
Kada je globalizacija bila “buzzword”, kada su svi rekli nacija je mrtva, u to vrijeme, iz tih predavanja ja sam znao da nacija nije mrtva, niti može biti mrtva, zato što je kao sociološka kategorija nadišla sve. Porodica i nacija su dvije kategorije koje su pokazale najveću žilavost. Kako god vrtjeli i okretali, one će biti tu. Uz naciju idu neki pojmovi, koji su rubni, koji su izvedenice.
Nadalje, tražio sam definiciju fašizma, koja govori o fašizmu, snoplju, Mussoliniju, Italiji 30-ih godina XIX stoljeća, ali nikako nisam našao dobru i sadržajnu definiciju. Kada ne postoji dobra i kvalitetna definicija, onda se traga za specifičnim sadržajem i obilježjima, kao i za obuhvatom te definicije.
Jedno od obilježja fašizma jeste antiparlamentarizam, to je upravo ovo negiranje pluralnosti, znači negiranje drugog i drugačijeg mišljenja, negiranje bilo čega drugačijeg, netrpeljivost da neko ima nešto drugačije od mene, koji sam vođa, Duce, Führer ili šta već…?
Diktatura jedinstvene fašističke partije je također jedna od karakteristika. Ovdje tu borbu protiv socijalizma moramo kontekstualizirati u vrijeme i mjesto nastanka fašizma, znači između dva svjetska rata kada su različite krize bile znakovite. Militarizam i nasilje predstavljaju dominantnu strukturu ekstremnih fašističkih pogleda. Nije problem da mislimo drugačije, pa čak i da smo malo radikalni, nego problem nastaje kada svoje probleme hoćemo rješavati nasiljem. Pogotovo ako je to nasilje organizirano i sistemski ugrađeno u politički poredak.
Apsolutni totalitarizam, gdje se ne dozvoljava drugačije mišljenje, ne samo onog drugog nego unutar sopstvene partije, odnosno unutar sopstvenog kruga, predstavlja još jedno obilježje fašizma.
Ovdje Vođa nije samo vođa, on utjelovljuje državu kao takvu. Pa se onda krećemo ka misticizmu. Uvijek morate da dodate malo straha, pa uz taj misticizam, kada dođete na ove naše prostore, ima tu i malo mitologije. Sve su to neke vrijednosti koje se kreiraju, a koje ne postoje, koje su izmaštane.
Ono što je u teorijskom smislu prihvatljivo, to ostane na nivou retorike. Međutim, ekspanzionizam i nadrasa, koja se stvara u glavama ljudi, ono su što pokreće sile zla, gdje jednostavno, vi koji ste niži, manje vrijedni, ne treba da budete na tom prostoru. Imam puno pravo da vas sklonim jer to je to, veza i sa Bogom. A ako nemam argumente za to, ja ću ih proizvesti.
To je upravo ono što je sljedeća karakteristika, snažna i agresivna propaganda. Goebels je bio ministar propagande nacističke Njemačke. Ja ne znam da li je neki sistem imao ministarstvo propagande kao takvo. Kada bi to neko u znanstvenom smislu analizirao, vidio bi da današnji “hibridni rat” leži u dometima Goebelsa, odnosno kako je pokretao mase na aktivnost.
I, naravno, masovnost je nešto što je vrlo strašno i može biti vrlo opasno zato što se ljudi, pogotovo ljudi neostvareni u društvu, jako lako identificiraju sa tim zajedničkim vrijednostima gdje dolazimo, što bi rekao uvaženi profesor Filandra, do vrijednosnog suda kada je u pitanju pripadnost naciji, odnosno da je to vrijednosno neutralan pojam. To sugerira da to što ste vi Bošnjak, Srbin ili Hrvat zapravo je vrijednosno neutralno!
Što bi Englezi rekli: “So what?”
Međutim, upravo se dodaje taj značaj koji pokreće čitave mase.
Umberto Ecco navodi pojave u društvu koje same po sebi nisu fašizam, ali su sa njime kompatibilne i mogle bi predstavljati jezgra oko kojih će fašizam početi da se razvija. Ecco navodi njih četrnaest. Strah od različitosti, izraženi nacionalizam. Neke države ne vide nacionalizam kao negativan pojam, nego mu dodaju atribut ekstremni nacionalizam. Kada mu daju negativnu konotaciju, dodaju mu atribut kojim hoće da kažu da je on problematičan.
Negdje sam to najbolje čuo od jednog navijača iz Irske, koji je tumačio navijačke grupe koje su činile različita zlodjela, gdje kaže da “nije dobro ni svoje voljeti previše”. On tako sugerira. Ja pozivam da razmislimo o tome. Jer pretjeranost u bilo čemu može dovesti do smanjenja vidnog polja. Ono što se meni dopada u ovome svemu je da neko tumači patriotizam kao ljubav prema sebi, a nacionalizam kao mržnju prema drugome.
To je ona razlika gdje mi možemo voljeti svoje bez ikakvih problema, ali onog momenta kada sebe uhvatimo da mrzimo drugoga isključivo zbog različitosti, onda već postajemo nacionalisti.
To su obilježja fašizma koja, kada se saberu i oduzmu, dobiju zajednički nazivnik i onda dobijemo mogućnost da pričamo o onome što je savremeni ili neofašizam.
NEOFAŠIZAM – SAVREMENA VARIJANTA FAŠIZMA Hod ka neofašizmu je, između ostalog, sadržan u revizionizmu. Prije svega u revizionizmu, zato što se istine koje smo davno savladali, koje su znanstveno dokazane i potvrđene, koje su prihvaćene kao teorijski validne, sada relativiziraju na način da se ne nude novi argumenti da nešto jeste ili nije, nego se zamagljuju, zaboravljaju ili guraju u stranu ti argumenti, a iznose se neki drugi koji su nedovoljno jasni, nedovoljno potvrđeni, nedovoljno poznati.
Revizionizam se dešava pogotovo na ovim prostorima, u našim udžbenicima, u našim vrtićima, našim kućnim historijama. Ja svoje prijatelje preko Drine pitam: Gdje nestadoše partizani?
Jer zarad općesrpskog jedinstva koje se promovira, odjednom su četnici i partizani antifašisti. Ja se onda pitam šta sam ja učio sve ove godine. Ko je sad tu u pravu ili u krivu? Ili kada šef Dveri kaže da su Srbi jedini narod koji ima dva antifašistička pokreta, k’o biva četnike i partizane. I nije meni problem što su četnici glasni, nego što su partizani tihi.
Mi smo učili 50-60 godina i znamo te stvari, koji narodi su najviše stradali, kakve su žrtve bile, šta se dešavalo i odjednom sada toga nema, negdje je nestalo i to se izučava.
Za 20-30 godina mlade generacije neće znati ovo, nego će znati “tu istinu”. To će za njih biti istina, dominantni narativ. I nije to karakteristično samo za ove prostore, nego je problem i što Evropa skreće u desno. Nije problem ni u višeznačnosti pojma fašizma i antifašizma. Ovo što se nudi u Evropi, to nisu politički programi, to su antiimigrantski programi, antiislamski programi.
Gotovo nijedna evropska država starog kova nije imuna na ekstremnu desnicu.
Obilježja neofašizma su i negiranje genocida, počinjenih zločina, čak i glorifikacija zločina kroz davanje imena trgova i ulica.
Dehumanizacija žrtava, kulturocid, silovanje kao sredstvo rata, jezička diskriminacija, negiranje identiteta, otimanje imovine od onih nad kojima je počinjen zločin, uništavanje partizanskih spomenika, uništavanje ostataka logora koji su bili na ovim prostorima, sve su to pojavni oblici onog što liči na neofašizam. To svakako nije dobro i mi to moramo prepoznavati.
ANTIFAŠIZAM KAO ANTIPOD MRŽNJI ILI PROMOCIJA CIVILIZACIJSKIH VRIJEDNOSTI Kada govorimo o antifašizmu, on se nije formirao kao ideologija, da ima neka partija ili slično, nego je to jednostavno civilizacijski domet. To podrazumijeva ljubav prema slobodi, prema jednakosti, prema otvorenosti, prema kosmopolitizmu. Pojednostavljen je taj pojam za razliku od neonacizma, koji se opet može suziti u antisemitizam, homofobiju, ekstremni nacionalizam i sve ove stvari koje jasno stoje jedna naspram druge.
Terorizam je dosta fluidan pojam, koji nema jasno definiranje, pa onda može značiti svašta. Kada sam jednom prilikom postavio pitanje definicije terorizma, dobio sam simpatičan odgovor: “Ja ne znam definisati terorizam, ali ga znam prepoznati kada ga vidim”.
Tako i mi znamo vrlo dobro šta je razlika između dobra i zla!
Završit ću sa jednom definicijom antifašizma koja kaže da je to politički pokret protiv fašizma i nacizma, da se razvio u današnjem značenju zbog toga što se fašizam rabio kao generički pojam koji označava ideologije i političke pokrete i organizacije, te vladinske pokrete koji su po svojoj socijalnoj osnovi i političkoj funkciji, te metodama djelovanja srodni italijanskom fašizmu i njemačkom nacizmu. Stoga je i opozicija stavovima i akcijama desnih ekstremističkih stranaka i pokreta nužno dobila i vlastiti pojam. Antifašizam je politički pokret utemeljen na najširim demokratskim osnovama i na negaciji bitnih ideoloških postavki ovih dvaju pokreta.
U poslijeratnoj Evropi pojam antifašizma postaje višeznačan, često bitno određen konkretnom političkom situacijom. U zapadnoevropskim demokracijama antifašizam postaje ideološki temelj za dosljedno suprotstavljanje svim oblicima rasizma, ksenofobije i antisemitizma.
I da samo potvrdim moju misao sa početka, nije antifašizam privilegija samo jedne stranke, partije ili pokreta, to je pogled na svijet! Antifašizam je stvar opredjeljenja.
To što je postojao ideološki rat za vrijeme hladnog rata pa su jedni druge posmatrali skoro kao fašiste, važno je napomenuti da antifašizam nije privilegija ni Sovjetskog saveza ni zapadnih demokracija.
Slično je i sa Bosnom i Hercegovinom, gdje je antifašizam obilježje njenog historijskog kontinuiteta, a kojem se, zbog nacionalnih ili partijskih atribucija, ne daje onakav značaj kakav zaslužuje.
(prof. dr. Kenan Dautović/ Oslobođenje)
