„Izvini ako smetam, ali samo da pitam jeli te zvao Sejo“ – govorio je tihim glasom dugogodišnji prijatelj Sanel Alagić, samo tri dana nakon što je na onaj svijet ispratio brata Ibrišima u 44-oj godini života.
Znaš, kaže, razgovarali smo nakon dženaze i priča mi da je negdje ispod Hrašćeva, dok se šetnjom kroz šumu sabirao u glavi, pronašao neke zanimljive stvari. Rekao sam mu da samo tebe zove.
Našao me Sanel taman u danu u kojem, nakon 40 godina radnog staža, zvanično počinjem prikupljati papire za starosnu penziju. Ali, nije novinarstvo posao, nego poziv i način života i ne ide novinar u penziju dekretom. Prozivam nekoliko ljudi i pronalazim Sejin broj. Raspituje se. Šalje mi nekoliko fotografija na kojima su komadi keramike. I to je dosta. Dogovaramo se da rano ujutro, krenemo na lokalitet, na kojem su fotografije nastale. Kaže, dugo je pješačiti šumskim putem,pa će on doći malim traktorom, s kojim ćemo brže i lakše.
Šaljem fotografije Fatimi Maslić, direktorici Zavičajnog muzeja u Travniku.
-Ostaci ilirske keramike sa neke gradine.Ima ih više od 30 u i oko Travnika. Zamoli ga da ti da lokaciju. –
Javljam Seji, šta je rekla g-đa Maslić. kaže molim, te uradi ti prvo, pa onda kad vide neka rade.
Nedjeljno je jutro. Seno i ja uz kafu, pripremamo se za odlazak na lokalitet, koji bi da nije bilo krčenja puta radi lakše sječe i izvoza šume sa Gradine, ostao neotkriven. Sejo nas dočekuje sa osmijehom u selu Turići, a onda vodi do mjesta odakle ćemo umjesto pješke, s njegovim traktorom ići u šumu. Gledam u nebo prekriveno crnim oblacima i mislim da nam je samo stići prije kiše i snijega koji su meteorolozi konačno najavili. I polako na traktoru blatnjavim putem , kroz lokve pune vode,prolazimo šumom i jedva čekam da stignemo na mjesto na kojem su historijski slojevi uznemireni teškom mehanizacijom. Kako to izgleda,pitam se. Misli mi prekida zaustavljanje traktora na šumskoj raskrsnici.
„Znaš, ja ti bona ovdje dođem često da budem sam sa sobom, govori Sejo,dok nam otvara zadnju stranicu traktora da siđemo. Pa, skrivajući pogled uzdahnu, da njemu ocu koji je ostao bez sina, u krajevima očiju ne vidim suze. Jer samo ovdje ispod visokih stabala u tišini, on može barem nakratko biti sam i naći snagu,potrebnu za koračanje kroz život, bez djeteta. I kada osjeti da te snage nestaje, on opet u šumu,sam sa sobom hoda,istražuje. U jednoj takvoj šetnji prije mjesec dana, pogled mu se zaustavio na komadićima zemljanog posuđa. Znao je da su stoljećima majstori u selu Pulac kod Turbeta, izrađivali zemljano posuđe koje je do rata svaka kuća imala po nekoliko primjeraka. Posebno zemljanih bardaka, tegara za ukuhavanje mlijeka, u kojima se najbolje znao uhvatiti kajmak koji bi se onda pod teretom udrobljene kukuruze spustio na dno,te lonaca za potiho kuhanje jela na kraju šporeta na drva.
-Ali ovo nije bilo kao ono pulačko “kaže,dok nas vodi još tridesetak metara do mjesta na kojem je pronašao ostatke.Pitao je i starije stanovnike okolnih sela ,pamte li da je nekada neko pričao da se ovdje izrađivalo glineno posuđe,niko nije ni znao ni čuo.
Evo nas, progovara glasno,prije nego stanemo na brojne ostatke keramike ,razasute po šumskom putu, ali i ispod njega. Dok drvenim štapom pomjera zemlju iznad puta iz koje ispadaju dijelovi, čiji oblik i veličina upućuju da su ovi komadi bili dio nekih posuda,objašnjava mi da se ovaj lokalitet zove Vis i nastavlja priču iz prošlosti.
Uzbuđeno, snimamo ostatke dok razmišljam koga ću od stručnjaka iz arheologije zvati,kako bih mogla završiti priču. I svako malo, jedno drugome pokazujemo šta smo vidjeli i našli. I ostavljamo na poveću kamenu plohu kako bismo pronađene komade spasili da se ne nađu pod točkovima nekog šumskog traktora, natovarenog tek usječenom oblovinom. Opet mislim, skoro će dvije godine kako je ovaj šumski put prokopan i ko zna koliko se oblovine izvezlo njime, ali nikome za oko nisu zapeli ovi ostaci keramike, izuzev Seji, koji hodajući šumom nogu za nogom, traži snagu i smisao života.
-Volio bih kaže, znati iz kojeg je perioda, pa nije ovaj život nastao od nas, neki su ljudi sigurno vjekovima znali uživati ovdje,možda i bolje od nas. Treba to istražiti. Oblaci se otvaraju i počinje kiša. Žurimo iz šume prije jačeg pljuska, sretni što smo očima vidjeli historijske slojeve koji svjedoče o životu i trajanju na ovim prostorima. I koji su uznemireni ljudskom rukom.Nadamo se za dobro.
Zovem, prof. Adnana Busuladžića, pričam o viđenom, šaljem fotografije i molim mišljenje struke. Kaže javlja mi se sutra. Nestrpljivo čekam.
(foto za hronika.ba – Seno Begičević)
