Kibernetički rat više nije hipotetska prijetnja, već realnost savremenog doba. Od napada na kritične infrastrukture, zdravstvene sisteme i banke, do širenja dezinformacija i upada u vojne baze podataka – digitalna bojišta postaju sve opasnija i sve sofisticiranija. Bosna i Hercegovina, suočena s mnogim izazovima tranzicije i sigurnosnim problemima, mora se ozbiljno zapitati – da li je spremna za kibernetički rat?
1. Nepripremljenost u institucionalnom smislu
Bosna i Hercegovina trenutno nema jasno definiran i operativno osposobljen državni organ koji bi bio zadužen za odgovor na kibernetičke napade. Postoje fragmentirani timovi unutar entitetskih policijskih agencija, Ministarstva sigurnosti i Oružanih snaga BiH, ali koordinacija među njima je slaba ili nepostojeća. Još uvijek ne postoji nacionalni CERT (Computer Emergency Response Team), niti zakonski okvir koji bi precizno definirao ovlasti, nadležnosti i odgovornost u slučaju kibernetičkog incidenta.
2. Kritična infrastruktura – nezaštićena i zapostavljena
Mnoge ključne institucije u BiH, uključujući zdravstvo, finansije, obrazovanje, elektroenergetski sektor i državnu upravu, koriste zastarjele sisteme, često bez ažuriranih sigurnosnih protokola. U takvom okruženju, čak i jednostavan napad može izazvati velike posljedice – od blokade bolničkih sistema do krađe osjetljivih podataka građana.
3. Nedostatak kadra i tehničkih kapaciteta
Obučeni kadrovi u oblasti kibernetičke sigurnosti gotovo da su izuzetak, a ne pravilo. U javnom sektoru dominira manjak motivacije, tehničkih resursa i mogućnosti za profesionalno usavršavanje. Pojedinci često djeluju entuzijastično, ali bez sistemske podrške i institucionalnog okvira. Istovremeno, privatni sektor ima ograničen interes da sarađuje sa državom na ovoj temi, što dodatno usložnjava situaciju.
4. Edukacija i svijest – ključne tačke otpora
Bez edukacije nema sigurnosti. Većina građana, ali i zaposlenika u institucijama, nije svjesna osnovnih principa digitalne sigurnosti. Klik na sumnjivi link, loša lozinka ili neregularan softver – sve su to ulazne tačke za potencijalne napade. Edukacija mora početi već u osnovnim i srednjim školama, a nastaviti se kroz stalne obuke zaposlenika u svim sektorima.
5. Regionalna i međunarodna saradnja – neiskorišten potencijal
Zemlje regiona poput Hrvatske i Srbije već su uspostavile nacionalne centre za cyber sigurnost, sarađuju s NATO-om i EU strukturama, i učestvuju u vježbama simulacije cyber napada. BiH ima mogućnost da se uključi u te tokove, ali to zahtijeva političku volju, stručnu inicijativu i strateško planiranje. U protivnom, ostaćemo izolirani i ranjivi.
6. Rezime
Bosna i Hercegovina nije spremna za kibernetički rat – to je činjenica. Ipak, spremnost se ne gradi preko noći. Potrebna je hitna izrada strategije nacionalne kibernetičke sigurnosti, donošenje zakona, osnivanje nacionalnog CERT-a, ulaganje u obrazovanje kadrova i izgradnju svijesti građana. Digitalna bojišta ne traže vojsku, već znanje. Ako to ne prepoznamo na vrijeme, posljedice mogu biti ozbiljne, ne samo po sigurnost države, već i po svakodnevni život njenih građana.
