U prostorijama Vakufske direkcije Islamske zajednice u BiH danas je svečano potpisan ugovor za izgradnju Arnaudija džamije u Banjoj Luci, restauraciju Baščaršijske džamije u Sarajevu, te restauraciju i rekonstrukciju Šarene džamije u Travniku.
Ove projekte putem Vakufske direkcije IZ-a u BiH finansira Generalna direkcija vakufa Republike Turske na osnovu protokola koji je potpisan između dviju direkcija prošle godine.
Izvođači radova su dvije firme iz Turske, Bilsa i SBS Restorasyon i firma Neimari iz BiH, a za realizaciju projekata bit će izdvojeno sedam miliona maraka.
– Projektom je predviđeno da će ponovna izgradnja Arnaudija džamije trajati 900 radnih dana, dok će rekonstrukcija i restauracija Šarene džamije u Travniku i Baščaršijske džamije u Sarajevu trajati 500 dana – kazao je Senaid Zajimović, direktor Vakufske direkcije IZ-a u BiH.
Projektom restauracija i rekonstrukcije Sulejmanije (Šarene) džamije u Travniku je također predviđena potpuna rekonstrukcija i restauracija samog objekta džamije sa restauracijom slikanih elemenata. Projekat obuhvata rekonstrukciju i poslovnih prostora ispod objekta džamije, te vanjsko uređenje u sklopu kojeg će se izvršiti uređenje i potoka.
Ono što je zanimljivo jeste da će se projektom rekonstrukcije Šarene džamije tretirati i sanacija temelja i ojačavanje temelja u skladu sa propisima i strukom koja određuje ovu vrstu rekonstrukcije.
Historija Šarene džamije
Šarena džamija ili Sulejmanija je džamija koja se nalazi se u Travniku, u dijelu nazvanom Donja čaršija, a pretpostavlja se da je izgrađena u drugoj polovini 16. vijeka. U vakufnami prvog obnovitelja džamije nalazi se podatak da ju je izgradio Gazi-aga. 1757. godine vezir Ćamil Ahmed-aga podiže džamiju, koju su stanovnici mahale prozvali Ćamilija. Ona je izgorjela u požaru 1815, a na njenom mjestu je novu džamiju podigao bosanski vezir Sulejman-paša Skopljak.
Nazvana je Šarena zbog neobičnih likovnih dekoracija na unutrašnjim i vanjskim zidovima. U prizemlju džamije se nalazi bezistan. Sulejmanija predstavlja jedinstven primjer u osmanlijskoj arhitekturi gdje se ista građevina koristi u sakralne i svjetovne svrhe.
Munara se nalazi na lijevoj umjesto na desnoj strani džamije kako je, inače, pravilo kod islamskih bogomolja. Takav potez može se opravdati vlažnim i nestabilnim tlom za gradnju na zapadnoj, odnosno desnoj strani. Pretpostavlja se da je munara starija od džamije i da potječe od prethodne Ćamilije.
Sulejmaniju je neobjašnjivo zaobišao katastrofalni požar 1903. Objekat je pretrpio i nekoliko oštećenja u Drugom svjetskom ratu, da bi tek 80-ih godina prošlog vijeka izvršena temeljita restauracija, koja joj je povratila nekadašnji izgled s nezaobilaznim biljnim ornamentima.
