Muvedeta Džinić, kod generacija Travničana koji su prošli kroz Javnu ustanovu „Obdanište“ Travnik, poznata je kao Teta Veda. U ovu ustanovu prvi puta je zakoračila 1964. godine, kazala nam je u razgovoru napravljenom i snimljenom u povodu 75. godina rada JU „Obdanište“ Travnik. Da bi napravili jedan zaista odličan razgovor pomogla nam je još jedna odgajateljica, mr. sci. Adela Dobrić.
Hronika.ba: Kada ste prvi puta došli u JU „Obdanište“ Travnik?
Teta Veda: U ovo sam ustanovu prvi puta zakoračila 1964. godine, kao učenica drugog razreda Učiteljske škole, preko ferja došla sam na ispomoć. Poslije sam došla ovdje, upravo u ovaj objekat kada je izgradio. Radila sam na zamjeni tri i po mjseca, pa još na zamjeni i konačno 1974. godine kada je izgrađen objekat na Kalibunaru primljena sam za stalno. Po struci sam sam odgajateljica,a radni vijek sam provela kao odgajateljica – vaspitačica.
Hronika.ba: Šta Vas je ponukalo da završite Učiteljsku školu i da se kasnije bavite odgajateljskim pozivom?
Teta Veda: Uvijek mi je to bila želja. Od malena sam se gurala, kada se igramo, da bude, učiteljica. Kada sam prvi puta kročila u ovu ustanovu dopao mi se rad sa djecom, a naravno već sam tada bila opredjeljena za Učiteljsku školu. Radila sam kao odgajateljica, a posljednjih osam godina vodila sam predškolske grupe, odnosno „Malu školu“, bila je to priprema za školu djece koja nisu bila obuhvaćena vrtićem. Eto za taj period mogu kazati da sam bila učiteljica.
Hronika.ba: Šta je za Vas bilo najteže u profesionalnoj karijeri?
Teta Veda: Bilo je teško za učiteljicu priprema „Metoda rada“ jer mi učitelji smo se pripremali za odrasliju djecu. Bio je period kada smo se trebali spusti na nivou djece predškolskog uzrasta, a literature nije bilo. Dobijali smo iz Novog Sada literaturu, Planove rada, koji su bili kao skripte otkucani. To smo u početku koristili. Tada u ovoj ustanovi nije bio ni jedan odgajatelj, sve su bili učitelji i učiteljice.
Hronika.ba: Da li je bilo teških trenutaka u smislu zahtjeva roditelja i koliko se razlikuju tadašnja djeca od današnje djece?
Teta Veda: U početku se bilo teško prilagoditi jer su bile jako brojne grupe. Biti odgajatelj – odgajateljica je ponos, ali i jako velika obaveza i jako težak posao. Odgovoran posao. Oblikovati jedno dijete kada dođe sa dvije godine i izvesti ga do škole je jako velika stvar! To je bio težak period dok nismo imali literaturu i dok nismo krenuli na edukacije.
Hronika.ba: Kakve su bile plate u tom periodu? Da li je to bilo dovoljno za tadšnji standard i za neke prohtjeve?
Teta Veda: Pa 1969. godine kada sam došla bila je jako dobra plata,a omda kasnije naša općina je stagnirala.Uvijek smo bili zadnji ili predzadnji na regiji po primanjima, po sredstvima za rad, a mi smo se snalazili kako smo znali i umjeli.
Hronika.ba: Kakvi ste bili u radu?
Teta Veda: U radu, moram da se pohvalim i rado se sjećam tog perioda,bilo je oko 25 vrtića obuhvaćeno, bilo je bodovanje, kontrola direktora i odgajatelja od strane savjetnice i tu smo uvijek bili najbolji. Onda je uvedeno testiranje predškolske djece i uvijek smo osvajali prvo mjesto. Na ravno zato smo bili nagrađeni, neki vaspitači dobijali su nagradu po platu i po, neki pola, zavisno od uspjeha i zalaganja.
Hronika.ba: Pomenuli ste da su bile prekobrojne grupe. Kako ste se tu snalazili?
Teta Veda: Bilo je jako teško, grupe su bile brojne 30 do 35 djece. Tu se jako puno ulagalo truda. U moje vrijeme imali smo ekipu, tu negdje svi bili po godinama, jako smo puno sarađivali i jako puno radili. Jedna drugoj smo pomagali i razmjenjivali iskustava.
Hronika.ba: Da li ste „posao nosili kući“, mislim i na probleme i i na lijepe stvari?
Teta Veda: Nije se moglo tako lako zaboraviti kada se na ova vrata iziđe,a što se tiće pripreme za rad ovdje, to sam uvijek nosila kući. Nije se moglo sve stići jer pored redovno posla tu je bilo redovno stručno usavršavanje, priprema priredbi izrada sedmičnog, mjesečnog i godišnjeg plana, tako da se to nije stizalo u radno vrije i ja sam posao nosila kući.
Hronika.ba: Kada bi ponovo birali profesiju da li bi izabrali isto ili nešto drugo?
Teta Veda: Isto bih izabrala, bila bih odgajatelj jer mi je drago sada kad sretnem tu djecu koja su nešto postigla, a ima ih jako puno koji su postigli nešto i mislim da ima i djelić moje zasluge. Drago mi je sresti tu djecu koja su sada odrasli, uspješni ljudi. Ovaj posao je plemenit posao!
Hronika.ba: Hvala Vam na razgovoru.
(Adela Dobrić/Kenan Kavazović)
