Amira je već pri kraju osnovne škole bila sigurna u jedno, njena životna želja je postati pravnica… Vođena time, odlučila se za gimnaziju nakon koje je završila Pravni fakultet u Sarajevu, piše portal naši-de.com .
Normalnim slijedom stvari, odradila je pripravnički staž u Županijskom tužiteljstvu i položila pravosudni ispit. Idealistica kakva jest, očekivala je da će vrlo jednostavno dobiti posao u struci. Ipak, znanje i trud se cijene, a ona je odradila sve kako treba. Prijavila se na natječaj za posao u Tužiteljstvu, prema bodovima bila prva na listi, ali posao nije dobila.
-Zaposlena je osoba koja je bila poslije mene, uz obrazloženje da je odabrana po nacionalnom ključu. Mislim, kao pravnik sam apsolutno za to da se mora ispoštovati nacionalna struktura u svim tijelima, pa tako i pravosuđu, ali to ne bi morao biti jedini uvjet pri odlučivanju jer se onda radi o diskriminaciji. Tad sam prvi put shvatila što znači borba sa sustavom. – prisjeća se Amira početka njene priče koja ju je na kraju dovela u Njemačku.
Njena borba je trajala punih pet godina tijekom kojih se stalno iznova prijavljivala na sve natječaje u Tužiteljstvu, ali i u desetine drugih kompanija. Smatrala je da na osnovu svoga znanja, sposobnosti, iskustva i preporuka mentora zaslužuje dobiti radno mjesto. Međutim, situacija je u Bosni malo drukčija.
-Radila sam tijekom tih godina u privatnom sektoru i uvidjela koliko ste kao radnik potplaćeni i obespravljeni. O socijalnom i zdravstvenom osiguranju da i ne govorim, ali smatrala sam da će mi to iskustvo pomoći pri dobivanju željenog posla. Toliko sam uporna i dosadna bila, tako da sam na kraju uspjela dobiti posao kao stručni savjetnik u županijskom Tužiteljstvu. Vjerovala sam da ću nakon svega što sam vidjela i proživjela, zajedno sa svojim kolegama uspjeti napraviti neku promjenu. Međutim, vrlo brzo sam se uvjerila da to nije moguće i uslijedilo je razočarenje. – nastavlja nam svoju priču Amira.
Sve što joj se dogodilo utjecalo je na njenu cjelokupnu percepciju života i društva u Bosni. Uvidjela je da posao nije ni blizu kako je ona zamišljala iako je bila svjesna da ne postoji savršen sustav. Odluka da odseli u Njemačku nije došla preko noći.
-Sve više sam uviđala da to nije kako bi trebalo biti, ustaljeni model ponašanja u Bosni meni je postajao sve neprihvatljiviji. Moj životni moto je „Nikad ne odustaj!“, ali moja odluka o odlasku po meni nije bila odustajanje. Znala sam, ako bih ostala tu u Tužiteljstvu kakvo jeste i bila dio tog koruptivnog sustava, to bi značilo odustajanje od sebe, svojih ideala i ciljeva. Ja, koja sam bila spremna cijeli svoj život podrediti tom poslu jer sam vjerovala da je Tužiteljstvo najvažniji dio države, njen korektiv, znala sam da mi tu nije mjesto i donijela sam odluku da odem. – kazala nam je Amira o razlozima svoga preseljenja.
Nije znala gdje ni kako, no spletom okolnosti dobila je kontakt od Sadije Klepo koja je u Njemačkoj bila voditeljica dobrotvorne organizacije. Poslala joj je email i tražila posao čistačice u njenom udruženju.
-Znala sam da sa svojom diplomom ne mogu puno više očekivati. Prvi put kad sam došla na razgovor za posao, München me je osvojio za cijeli život i jednostavno sam bila sigurna da ću tu živjeti. Riješili smo svu papirologiju, preselila sam se i počela raditi kao savjetnica za imigrante. – govori Amira.
Ovdje je, kako nam kaže, zaista pronašla sebe i svoj mir. Neka svoja osobna zadovoljstva. Osobe koje savjetuje na svom poslu su većim dijelom ljudi s Balkana. Razgovarala je sa stotinama, ako ne i tisućama.
-Ono što sam uočila je da je većina ljudi tu ogorčena Nijemcima. Dođu sa stavom, „Ja sam u svojoj domovini to i to postigao, a oni mene tako tretiraju!“, mislim da tu toliko griješe. Svjesna sam da su oni ostavili velik dio života, neki od njih su tu došli u pedesetim godinama, i često čujem: „Ma što će meni jedan Švabo!“. Ja sam cijeli svoj život posvetila svom obrazovanju, ali sam ovdje došla kao Amira, pošten, hrabar i vrijedan čovjek koji hoće raditi. Ne kao pravnica! Bila sam spremna čistiti jer ne mogu meni jedna metla i kanta uzeti moju osobnost i karakter, to mi nije dala moja diploma. To su mi dali roditelji kroz odgoj i moja genetika. Stoga mi je žao da ljudi zbog nekih svojih kompleksa osuđuju Nijemce, oni jednostavno poštuju granice privatnosti u komunikaciji i sklapaju prijateljstva postupno. Samo im treba dati priliku. – kazala nam je Amira o svom iskustvu o životu u Njemačkoj.
Za kraj nam govori kako natrag ide samo radi majke i par prijatelja. Još uvijek u njoj ima malo ljutnje jer je ona bila spremna svoj život posvetiti toj zemlji, a jedino što je dobila bilo je razočarenje. Svima bi savjetovala da pokušaju živjeti izvan zemlje, čak i ako se nakon godinu dana zbog nostalgije odluče vratiti, nije sramota. To bogatstvo i iskustvo koje čovjek dobije je nenadoknadivo.
