Na današnji dan prije sedam godina, fizički je sa ovoga svijeta otišao akademik Dubravko Lovrenović , profesor kako su ga u Jajcu, muzeju pod otvorenim nebom u kojem je napravio prve korake, zvali.
I u kojem je, kako kaže hroničar Jajca Tvrtko Zrile , uz gitaru koju je svirao kao srednjoškolac, košarku, te skokove sa Plivskog vodopada ,otkrio ljubav prema stećcima tim kamenim svjedocima našeg trajanja na ovim prostorima.
I upravo u tom gradu nalazio mir među ljudima, sa kojima je ljudovao i kojima je on, kao i oni njemu bio istinski prijatelj ,kazat će Jajčanin Sejo Burek, koji će , ako mu zdravlje dozvoli danas do kuće iznad Malog Plivskog jezera, da na sedmu godišnjicu onako drugarski „progovori“ sa profesorom .
– Svaki moj odlazak gore je iščekivanje da ću ga zateći kako sjedi ispred ili unutra, priča Sejo, a onda nastavlja:
-Tu je kuću Dubravko napravio prije nekih dvadeset i pet godina sa namjerom kad ode u penziju da se vrati da tu živi. Ja sam tu bio stalno, sve što se ovdje radilo, sve što se dešavalo kako u dobru i u zlu, sa njim sam dijelio. – govori Sejo.
Kuća ispred koje se za sunčanih dana vidi Plivsko jezero i čuje kamen vodeničar koji za one koji zdravom životu pridaju pažnju melje žito,građena je sa namjerom da njegovi prijatelji ma kuda i odakle išli imaju gdje i kome svratiti i gdje ih je sa radošću dočekivao. Jer on je ovdje odmarao dušu.
– Kada bih ga pitao, gdje je a on rekao tamo gdje mogu odmoriti dušu, znao sam da je u Jajcu. – kaže Dubravkov prijatelj, akademik Slavo Kukić
A u kući, zahvaljujući Seji, sve je isto kao kada je u njoj Dubravko zadnji put bio. I kao da će svakog časa sjesti za radni sto za kojim je napisao nebrojene stranice historije kraljevskog grada i srednjovjekovne Bosne. Sedam godina od njegovog odlaska Sejo će u tišini vraćati sjećanja na prijatelja čijim je odlaskom, ne samo on nego i Bosna i Hercegovina, siromašnija za čovjeka koji je ljudima bio čovjek i prijatelj.
Nađa R.
