Dženita  Abaza odrađuje već drugi mandat gradonačelnice švedskog grada Kalmara, nekadašnjeg skandinavskog kraljevskog grada na Baltičkom moru. Razgovarali smo sa ovom odlučnom ženom o njenom putu od izbjeglice do gradonačelnice.

 

 

Možete li nam ukratko opisati kako je tekao vaš put iz Sarajeva do Kalmara u Švedskoj? 

– Ja sam već prvih dana rata bila protjerana sa svog ognjišta I nisam imala nekog velikog izbora. Te davne, nesretne 1992. godine sam, kao I mnoge žene ratnog Sarajeva, vrlo brzo shvatila da je moja najvažnija obaveza bila izvući/evakuisati svoju djecu iz opkoljenog Sarajeva. Bio je to vrlo mučan I dug put kao I period izbjeglistva – prvo u Tivtu, a onda na Korčuli. Svi smo onda mislili da odlazimo na samo nekoliko dana I dok se situacija ne smiri, ali se ispostavilo da je taj odlazak iz Sarajeva u mom slučaju bio odlazak zauvijek. Naravno, da tada nisam ni slutila da će me putevi dovesti u Švedsku I da će ova sjeverna zemlja postati mjesto našeg boravka. Do tada je Švedska za mene bila zemlja sa vrlo visokim životnim standardom, cijenjenim čelikom kao I zemlja moje omiljene grupe ABBA.

Bosanka gradonačelnica švedskog  Kalmara: Važno je ostati svoj

Kako ste se odlučili baš za Švedsku?

– Sticajem nekih okolnosti, a ponajvise činjenici da je dosta moje rodbine i poznanika vec bilo došlo u Švedsku gdje su stekli uslove za stalne boravišne dozvole, odlučila sam da i ja krenem na sjever Evrope. Tada sam bila vrlo skeptična, umorna od izbjeglištva i nisam bila sigurna da je to bilo neko dobro rješenje. Danas – nakon 26 godina boravka u ovoj zemlji znam da je to bila ispravna odluka. Ova zemlja nam je pruzila život dostojan covjeka onda kada nam je to najviše trebalo i moja zahvalnost nema granica.

Kako je izbjeglica iz BiH postala gradonačelnica Kalmara, kako ste uopšte odlučili da se bavite politike?

-Ništa nije bilo planirano, sve se sasvim slučajno desilo. Nakon jednog dobro odrađenog projekta krajem 1999. godine, dobila sam ponudu više stranaka da se politički angažujem u njihovim redovima. Ja sam izabrala socijademokratsku stranku, jer mi je njihova ideologija bila najbliža, sto i nije čudno obzirom u kojem sam sistemu bila odgojena i odrasla. Ja sam to u početku više shvatila kao dobru priliku za usavršavanje švedskog jezika, kao i priliku da obogatim svoj socijalni život. Nisam baš imala neke velike političke ambicije. Međutim, vec 2000. godine sam izabrana za odbornika u gradskoj skupštini, a samo par godina kasnije sam se našla na listi za državni parlament. To je sa sobom donijelo i puno vise angažovanosti i odgovornosti. Biti dio političkog sistema jedne ovako uređene, demokratske zemlje u kojoj vlada red, rad i mir je jedna privilegija koja pruža velike mogućnosti, ali istovremeno traži veliku odgovornost i odricanja. Poslije izbora 2010. godine sam uspješno vodila jedan gradski resor i sanirala ekonomiju u toj oblasti. Četiri godine kasnije, nakon ubjedljive pobjede na izborima 2014. na kojima smo mi socijaldemokrati sami dobili 46 % biračkih glasova (što je bio najbolji rezultat u Švedskoj) ja sam zajedno sa kolegom Johanom Perssonom uselila u gradsku vijećnicu gdje smo evo vec drugi mandatni period. Fantasticno sarađujemo, a rezultati su, bez lažne skromnosti, vise nego očigledni.

 

Bosanka gradonačelnica švedskog  Kalmara: Važno je ostati svoj

 

Koje su vaše trenutne dužnosti kao gradonačelnice, kojim segmentima se bavite i šta najviše volite u svom poslu?

– Johan i ja imamo podijeljene duznosti. Ja se bavim socijanim pitanjima, pitanjima skolstva, integracije, tržišta rada, bezbjednosti grada…

Po prirodi sam vrlo socijalna osoba i prestiž mi nije bitan. Volim direktan kontakt sa ljudima i mislim da su ti susreti jako važni. Ne može se politika voditi iz kabineta. Treba izaći među birače, biti dostupan, obrazložiti svaku odluku, slušati i njihove prijedloge kao i kritike. Zbog njih smo tu gdje jesmo, oni su nam dali povjerenje da ih zastupamo i to je jedna velika odgovornost i obaveza.

 Jednom ste rekli da su se doseljenici iz BiH najbolje prilagodili životu u Švedskoj, na osnovu čega smatrate da je tako i šta je prema vašem mišljenu razlog tome?

– Da – to često govorim i to sa ponosom ističem, ali to nije samo moja konstatacija nego i činjenica koju je iznio Švedski zavod za statistiku jos prije nekoliko godina. Bosanskohercegovačka useljenička grupa se najbrže integrisala u švedsko društvo, a također i najbrže etablirala na tržište rada. Razlog tome je jednostavan. Mi smo vrijedan i discipliniran narod. Došli smo sa zavidnim obrazovanjem i lijepim odgojem. Vrlo brzo se većina nas odlučila za život u Švedskoj, jer se tada jos nisu bili stvorili uslovi za jedan održiv povratak. Mislim da je to sve zajedno dopinjelo brzoj integraciji.

 Kakakv odnos imaju Šveđani prema narodima porijeklom iz bivše Jugoslavije, kakvi su međusobni odnosi među pripadnicima tih naroda koji žive u Kalmaru i uopšte u Švedskoj ?

– Šveđani jako cijene naše ljude. Mi smo sada vec decenijama njihovi susjedi, kolege na poslu i prijatelji. Vrlo toplo govore o nama. To nije nista čudno. Dosli smo iz srca Evrope i imali smo vrlo sličan životni stil.

Što se tice odnosa među našim ljudima mogu reci da su ti odnosi sada puno bolji nego ranije. U ratnim, kao i u prvim poslijeratnim godinama je bilo dosta animoziteta među određenim religijskim grupama. Sada to više nije izraženo u tolikoj mjeri. Ljudi su se okrenuli radu, prosperitetu i ostvarili životni kvalitet u kome nema mjesta za nacionalizam i ostale gluposti. Mi smo ovdje organizovani u udruženjima, BH savezu kao i APU mreži gdje ima mjesta za sve dobre ljude širokog srca. Ekstremisti nisu nigdje dobro došli.

Ne mogu da se ne dotaknem jednog od najpoznatijih Šveđana – Zlatana Ibrahimovica porijeklom sa naših prostora, smatrate li da je on dobar primjer asimilacije?

– Drago mi je sto ste mi postavili to pitanje. Zlatan nikada, ama bas nikada neće biti pojam asimilacije. Zlatan je uvijek bio i ostao dijete iz predgrađa, dijete useljenika koji je zadrzao svoj mentalitet, svoju kulturu, svoj balkanski temperament. Zlatan je ostao SVOJ! Bio je uzor mnogima, pa i mojoj djeci. Pokazao je i dokazao da upornim trudom i radom možeš poslati neko i nešto i da granice ne postoje.Postao je brend. Iz geta i skromnih uslova dobacio je do neizmjerljivih visina. Na tom putu se nije drugima klanjao, niti savijao pod pritiscima nego upornošću, radom i dobrim odgojem, koji je ipak osnova svega, stigao tu gdje je.On je bio putokaz mnogim generacijama mališana, naročito onima iz predgrađa i onima koji imaju malo drugačije krvi u sebi.

A on onakav drčan, tvrdoglav, iskren, lijep, ružan i sve to istovremeno išao je samo naprijed. Što su ga vise pljuvali on je bio sve bolji i bolji. Voljeli su ga mnogi i mrzili su ga mnogi. I sve to istovremeno. U ovoj zemlji gdje se ni slučajno ne smiješ previše isticati ni uspjehom, ni bogatstvom bio je rak rana mnogima.

Mnogo osvojenih zlatnih, dijamantnih i ko zna kakvih sve lopti dokaz su da boljeg nije bilo. I tako godinama zaredom…. Jedan od osnovnih postulata je porodica. I tu je dao primjer. Pomagao je svu svoju okolinu, porodicu, imao privatnost bez skandala.

Zlatan je ispisao jednu prelijepu fairy tale gdje je bajka postala istinita priča, gdje san postaje java i gdje nemoguće postaje moguće.

Kakav prema vama treba biti odnos između asimilacije u novoj domovini i čuvanja svojih korjena?

– Vrlo je važno ostati svoj. Biti ponosan na ono što jeste. Ne stidjeti se svog porijekla. Sačuvati svoju kulturu, vjeru, tradiciju, običaje, ali poštovati kulturu, običaje i zakon zemlje u kojoj živite. To je recept uspješne integracije. Istovremeno treba učiti svoju djecu i unučad da poštuju vaš put koji vas je doveo u ovu zemlju da bi i njima obezbijedili sigurniji i bolji život, da znaju i cijene svoje porijeklo, da govore svoj jezik jednako dobro kao švedski. Važno je biti dio bosanskohercegovačke zajednice i koliko god smo u mogućnosti pomoći matičnu zemlju. Ovdje mislim na ostvarivanje kontakta i uvezivanja ove dvije zemlje u privrednom, kulturnom i sportskom segmentu. Svako od nas je ambasador Bosne i Hercegovine i dužni smo da je predstavimo u najboljom svjetlu.

 

M. Avdić